Šarene bandire dalmatinske

Šarene bandire dalmatinske

Dalmacija, gdje su pristaše jugoslavenstva od svih hrvatskih krajeva bili relativno najjači, činila mi se pogodna za istraživanje pitanja koju je ulogu u 20. stoljeću igralo jugoslavenstvo i što se sve krije iza tog pojma. A kako sam podrijetlom iz Dalmacije, općenito me zanimala sudbina i život ljudi toga podneblja u vremenu kojim se, koliko vidim, malo tko sustavnije bavio. Pokušao sam opisati ne samo razvoj i pozadinu ove ili one ideologije, nego mi je važnije bilo prikazati uvjete življenja u Dalmaciji u ono doba

Knjige o Hrvatskoj na njemačkom jeziku nisu česte, posebice ne one za koje se može reći da su objektivne. Jedna od njih je povijesna studija (zapravo doktorska disertacija) Aleksandra Jakira Dalmatien zwischen den Weltkriegen (Dalmacija između dvaju svjetskih ratova) koja je izašla u uglednoj nakladnoj kući R. Oldenbourg Verlag u Münchenu 1999. Na više od petsto stranica teksta i popisa literature autor obrađuje politička, gospodarska, društvena i donekle kulturna zbivanja u Dalmaciji između 1918. i 1941. Po njemu, u tom razdoblju konačno je završeno oblikovanje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji, gdje je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća cvjetalo jugoslavenstvo više nego u svim ostalim hrvatskim pokrajinama.

Aleksandar Jakir rođen je 1. siječnja 1966, studirao je uglavnom na njemačkim sveučilištima. Disertaciju je obranio u veljači 1997. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Erlangen-Nürnberg, na odsjeku za noviju povijest katedre za istočnoeuropsku povijest. Od 1. ožujka 1997. radi kao znanstveni suradnik Povijesnog instituta Sveučilišta Friedrich Schiller u Jeni. Tijekom 1998. predaje dva semestra kao gost predavač istočnoeuropsku povijest na Sveučilištu u Baselu (Švicarska), a od travnja prošle godine radi kao asistent za istočnoeuropsku povijest na Sveučilištu u Marburgu.

S Aleksandrom Jakirom razgovarali smo o njegovoj knjizi i njegovim znanstvenim dostignućima kao i želji da njegova knjiga ugleda svjetlo dana i na hrvatskom jeziku.

Dalmacija je kao ime i sadržaj poznatija u Njemačkoj od ostalih dijelova Hrvatske. Nju su posjetile stotine tisuća Nijemaca turista, a voljeli su je i ljudi duha. Sjetimo se samo putopisa Hermanna Bahra i njegova oduševljenja Dalmacijom. Kako ste došli na zamisao da napišete doktorsku disertaciju o Dalmaciji između dva svjetska rata?

— Čini mi se da je francuski povjesničar i filozof Paul Valéry bio u pravu kad je tvrdio da nas u biti uvijek zanima naša sadašnjost, i pitanja koje nam nameće, kad se bavimo prošlošću. U vrijeme kad je vojska koja je u svome nazivu nosila pridjev jugoslavenska, rušila i ubijala i u Dalmaciji pitao sam se gdje su korijeni tog zla. Znajući za oduševljenje koje je 1918. vladalo posebno među dalmatinskim političarima za tzv. ujedinjenje i za zajedničku južnoslavensku državu, želio sam na primjeru Dalmacije istražiti razloge toga i počeo sam se intenzivnije baviti nacionalnim, gospodarskim i socijalnim problemima Dalmacije nakon što je postala dijelom zajednice koju je većina dalmatinskih političara nakon Prvog svjetskog rata pozdravila kao tobožnje rješenje svih problema. Oduševljenje je brzo splasnulo i mnoge su se nade izjalovile, a, kao što je poznato, tzv. nacionalno pitanje postalo je dominantno u političkom životu Prve Jugoslavije. Naime, stvorena je jugoslavenska država, ali bilo je očito da nije došlo do formiranja jugoslavenske nacije, koliko se god unitaristički krugovi trudili da je stvore. Dalmacija, gdje su pristaše jugoslavenstva od svih hrvatskih krajeva bili relativno najjači, činila mi se pogodna za istraživanje pitanja koju je ulogu u 20. stoljeću igralo jugoslavenstvo i što se sve krije iza tog pojma. A pošto sam podrijetlom iz Dalmacije, općenito me zanimala sudbina i život ljudi toga podneblja u vremenu kojim se, koliko vidim, malo tko sustavnije bavio. Pokušao sam opisati ne samo razvoj i pozadinu ove ili one ideologije, nego mi je važnije bilo prikazati uvjete življenja u Dalmaciji u ono doba.

Na primjerima političkoga života u Dalmaciji opisujete konačno konstituiranje hrvatske nacije u tom dijelu naše domovine, ali s datumom koji je neobičan. Naime, mi smo učili u školama da je hrvatska misao konačno pobijedila u Dalmaciji pobjedom Narodne stranke nad »autonomašima« za vrijeme Austro-Ugarske. Vi ste pomaknuli tu granicu do pobjede HSS na parlamentarnim izborima neposredno prije kraja Kraljevine Jugoslavije.

— Sporniji je od datuma možda teoretski i metodološki pristup koji sam koristio u svom radu, što me i navelo, proučavajući izvornu građu, na zaključak da je tek stranka braće Radića, koja je promicala interese najširih društvenih slojeva i stajala na čelu pokreta koji je istovremeno bio i nacionalni i seljački, uspjela ukorijeniti nešto što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima društva. To, dakako, ne znači da politika Narodne stranke u 19. stoljeću, koja nije jednoznačna, u tom procesu nije također igrala važnu ulogu, primarno među malobrojnim građanstvom stvarajući, tako reći, podlogu za buduće integracijske procese. Kad je Vladko Maček 1935. na izborima, kao nositelj liste Udružene opozicije, dobio gotovo sve hrvatske glasove, to mi se čini kao završetak procesa formiranja i konstituiranja moderne hrvatske nacije u smislu da su sve druge opcije koje su paralelno postojale u hrvatskom društvu po svoj prilici definitivno potisnute i marginalizirane. No, bitnije od datuma bilo mi je da se ogradim od teze kontinuiteta hrvatske nacije koja je, a tu je Ivo Banac sigurno u pravu, još implicitna u dobrom dijelu hrvatske historiografije. Moderna nacija sasvim je drukčija sociološka pojava od, recimo, feudalne srednjovjekovne, u kojoj pripadniku plemstva nije palo na pamet da seljaštvo ubraja u naciju.

Kako tumačite činjenicu da je austrougarska vlast u Dalmaciji »šaptom pala«, premda su civilizacijski uspjesi dvojne nonarhije ipak bili nedvojbeni. Što je stvorilo tako snažno jugoslavenstvo u Dalmaciji još prije Prvog svjetskog rata? Koliko je ono bilo proizvod idealizma, a koliko nepoznavanja stvarnih prilika u Kraljevini Srbiji?

— Čitajući zapisnike sjednica Carevinskog vijeća u Beču, parlamenta Monarhije u kojemu su dalmatinski zastupnici neuspješno pokušavali skrenuti pozornost na očajno loše gospodarske prilike, na zaostalost, glad i iseljavanje u Dalmaciji, koja je bila među najnerazvijenijim pokrajinama Austro-Ugarske, za koju se u prijestolnici, čini se, nije mnogo marilo, stječe se dojam da su u posljednjim godinama postojanja Habsburške Monarhije političari ovih krajeva i te kako dvojili da li je civilizacijski uspjeh živjeti u državi koja je postajala živi anakronizam u doba nacionalnih pokreta i u kojoj su Nijemci i Mađari dominirali nad ostalim narodima. Pojednostavnjeno rečeno: u očima dalmatinskih političara dvojna monarhija sve je više smatrana kočnicom razvoja i preprekom u ostvarivanju političkih i nacionalnih ciljeva. Međutim, od ilirskog preporoda pa nadalje u zemljama Monarhije koji su prije pripadali predmodernom Hrvatskom, natječu se različite ideologije koje obećavaju iskorak iz zaostalosti i podređenog položaja, pozivajući se ili na nasljedstvo stare hrvatske državnosti i povijesna prava ili polazeći od romantičnih načela i težeći tzv. narodnom jedinstvu koje se zasnovalo na ideji etničke i jezičke srodnosti južnih Slavena. Premda je Srbiju sigurno malo tko smatrao civilizacijskim uzorom, ipak ne bih smetnuo s uma da se kao samostalna i priznata država mogla doimati privlačno kao jezgra buduće južnoslavenske države, pogotovo nakon uspjeha u balkanskim ratovima. No, hrvatsko-srpsku Radikalnu omladinu na primjer, koju su u Splitu 1911. osnovali Vladimir Čerina i Oskar Tartaglia, a koja se zanosila idejom ujedinjenja i jedinstva, nisu mnogo ni zanimale prilike u Srbiji. Općenito i »jugoslavenstvujušća Omladina«, kako ju je s podsmijehom nazvao Krleža, koja se fanatično zalagala za integralno jugoslavenstvo i gledala u Srbiji južnoslavenski Piemont, ali i trezveniji političari i bivši starčevićanci kao Trumbić, nisu imali jasnu predodžbu o političkim prilikama u Srbiji. Ali usprkos nedvojbeno postojećem jugoslavenskom raspoloženju u Dalmaciji prije rata, teško da bi ta ideja odnijela prevagu u javnosti, da i ne govorimo o tome da bi se nametnula kao politika, bez poraza Austro-Ugarske i odluke Saveznika o razgrađivanju višenacionalne Monarhije.

Po čemu se dalmatinsko jugoslavenstvo razlikovalo od srbijanskog i što su vodeće političke snage u Dalmaciji očekivale od stvaranja zajedničke države južnih Slavena i jesu li nade dalmatinskih Hrvata nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije, bile ispunjene u gospodarskom, političkom i kulturnom pogledu?

— Teško je posebno razlikovati dalmatinsko jugoslavenstvo. Možda je utopizam u Dalmaciji bio malo izraženiji. U Srbiji uglavnom jugoslavenstvo nikad nije shvaćeno na način kako su ga zamišljali Hrvati. De facto je jugoslavenstvo u austrougarskim krajevima igralo pokretačku ulogu u formiranju zajedničke svijesti među hrvatskom inteligencijom, koja je težila stvaranju hrvatske političke teritorijalnosti ili unutar Monarhije ili u okviru neke jugoslavenske države. Na ovaj ili onaj način ideja jugoslavenstva korištena je u političkoj borbi unutar Austro-Ugarske i više-manje svodila se na traženje zajedničkoga političkog okvira za Hrvate i Srbe unutar Monarhije. Srbijansko jugoslavenstvo jasno je prepoznatljivo kao rezervna ideološka varijanta zapravo velikosrpskog projekta. U ime jugoslavenstva provodila se ekspanzionistička politika, a poslije su formula troimenoga naroda i karađorđevićevo jugoslavenstvo služili kao unitaristička krinka za provođenje beogradskog hegemonističkog centralizma.

Što se tiče očekivanja, u Dalmaciji je nakon raspada Austro-Ugarske, odluke Narodnog vijeća i stvaranja kratkotrajne Države SHS, dakako, postojao opravdani strah od talijanskog iredentizma. Prema Londonskom ugovoru Italiji je trebao pripasti velik dio istočne jadranske obale, tako da je srpska vojska u Dalmaciji pozdravljena kao zaštita. Hipotetičko je pitanje da li treba zahvaliti samo stvaranju Jugoslavije da se Italija u 20. stoljeću nije uspjela ustaliti u Dalmaciji. No, činjenica je da su u studenom 1918. dalmatinski političari čak zaprijetili da će se Dalmacija samostalno pripojiti Kraljevini Srbiji ukoliko se u Zagrebu u najkraćem roku ne odluče na ujedinjenje. U ono doba u Dalmaciji se nisu slušala upozorenja Stjepana Radića da Hrvati srljaju u novu državu kao guske u maglu, nego se poprilično nerealno očekivao procvat na svim poljima. Dovoljno je prolistati ondašnji dnevni tisak da se vidi kolika su bila ta očekivanja. Potrudio sam se da prilično detaljno pokažem na primjerima iz političkoga, gospodarskog i kulturnog života Dalmacije kako se ni u kojem pogledu nade nisu ispunile.

Kad je došlo do prvih razočaranja i kako su se u tome ponašali nekoć vatreni jugoslaveni u Dalmaciji?

— Na vanjskopolitičkom planu već se u prvim pregovorima s velikim silama 1918/19. ispostavilo da su unutar zajedničke delegacije Kraljevstva (poslije Kraljevine) Srba, Hrvata i Slovenaca postojale bitne razlike glede ciljeva i interesa hrvatskih i srpskih političara, a prosinačke žrtve koje su pale u Zagrebu pokazale su također odmah sirovu narav beogradskoga režima. I što se tiče načina, ovdje bih samo želio spomenuti kundačenje i batinanje srbijanske vojske, što je u bivšim austro-ugarskim krajevima izazvalo nevjericu, jer se zaista nije očekivalo da će se »junačka i oslobodilačka« vojska Kraljevine Srbije tako ponašati i, što se tiče intenziteta represije, hrvatski krajevi doživjeli su pogoršanje. Uspoređeno s kakvom-takvom pravnom državom, kakva je bila Austrija, teško da su Hrvati Jugoslaviju mogli pojmiti kao civilizacijski napredak.

Kako je HSS jačao, tako je sve više opadao broj aktivnih jugoslavena, što sam nastojao pokazati u poglavljima svoje knjige gdje se bavim društvima kao što su Sokol, Orjuna ili Jadranska straža. Vrlo mali broj ostao je nepopravljivo na liniji svojih samoobmana, premda je bilo i tih, koji su onda u Drugom svjetskom ratu završili u četnicima. Veći broj grlatih i vatrenih hrvatskih pristaša jugoslavenstva nakon Prvog svjetskog rata brzo je prominio bandiru, što bi se u Dalmaciji reklo, i našao se prije ili poslije u redovima hrvatskog nacionalnog pokreta.

Kako tumačite katastrofalno stanje u dalmatinskim selima, posebice onima u Zagori? Jesu li uopće postojali bilo kakvi uvjeti da se dalmatinsko selo izvuče iz svoje bijede vlastitim snagama?

— Sudeći prema izvorima i iskazima suvremenika stanje na selu, pogotovo u Zagori i na otocima, bilo je uglavnom dosta nepodnošljivo, u mnogim godinama na rubu gladi. Demografske promjene, sitni posjedi, zaduženost velikog broja seoskih kućanstava, općenito uvjeti privređivanja stvarali su začarani krug bijede i siromaštva, iz kojega velika većina dalmatinskih težaka nije nalazila izlaz. Gledano u kontekstu europskih modernizacijskih procesa, držim da nisu postojali preduvjeti da ruralni krajevi periferije učinkovito prilagode svoj način proizvodnje, što se ne može isključivo objasniti nedostatkom investicija u cilju podizanja produktivnosti. U mnogo čemu prevladavao je predmoderni mentalitet, koji je sprečavao uvođenje djelotvornih mjera. Što se tiče politike, tu je opet jasno da se odugovlačilo s provedbom agrarne reforme, premda je to bilo ključno političko i ekonomsko pitanje za seljaštvo.

Zašto nije uspjelo stvoriti jaču prometnu povezanost Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom, od čega ono i danas pati?

— Na prvom mjestu tu bih naveo političke razloge. Ni jednoj beogradskoj vladi to pitanje nije bilo prioritetno, premda su gospodarstvenici i cjelokupna dalmatinska javnost iz godine u godinu, iznoseći niz argumenta za to, preklinjali vlasti da se pitanje prometne izoliranosti Dalmacije, koja je razvoj Dalmacije već bila kočila za vrijeme Austro-Ugarske, napokon riješi.

Kakav je bio odnos dalmatinskih Srba prema Hrvatima u Dalmaciji nakon što je ideja jugoslavenstva doživjela slom?

— Koliko vidim, većina dalmatinskih Srba podupirala je seljačku-demokratsku koaliciju, koja je isticala »prečanske« interese i protivila se beogradskom centralizmu.

Zašto je Hrvatska seljačka stranka sa stanovitim zakašnjenjem prispjela u Dalmaciju, odnosno kako tumačite njezinu brzu pobjedu na svim razinama javnoga života u Dalmaciji? Može li se reći da je HSS, unatoč svoj svojoj snazi, zatajio u odlučujućim trenucima hrvatske povijesti prije Drugog svjetskog rata i u njemu?

— To su prilično složena pitanja. Možda glavni razlozi velikog uspjeha Stjepana Radića i seljačkog pokreta ipak leže u tome da je jedino Seljačka stranka preko svojih organizacija, seljačke ili gospodarske sloge, doista bila prisutna među seljaštvom. Ne bih podcjenjivao ni ulogu tzv. seljačke ideologije koju je stranka neumorno propovijedala, i to na jeziku koji je velikoj većini bio blizak. Dosljedno zalaganje za interese sela i otpor velikosrpstvu priskrbili su Radiću velik ugled među seljacima. Tečajevi opismenjivanja ili potpora zadružnom pokretu, koji je trebao poboljšati ekonomski položaj seljaka, primjeri su aktivne i među seljaštvom ukorijenjene politike koja se nije samo pozivala na seljaka nego u kojoj je velik broj seljaka i sudjelovao.

Stvaranje Banovine Hrvatske, autonomne jedinice s dijelovima Hercegovine i bosanske Posavine, Dubrovnikom i Srijemom, označava završetak procesa u kojemu je konačno pobijedilo hrvatstvo i u Dalmaciji, što je bio korak prema federalnoj teritorijalizaciji koja bi, po svoj prilici, kad-tad završila u potpunom osamostaljenju Hrvatske. Ali na žalost Seljačka stranka ili, točnije rečeno, seljački pokret, nije uspio pripremiti Hrvate u Dalmaciji, ali i u cijeloj Banovini, za nadolazeće strahote Drugoga svjetskog rata. HSS nije stvorio pozicije s kojih se mogao oduprijeti ustašama i partizanima jer je postao pokret u kojemu su oprečne političke opcije zauzele mjesta s kojih su se međusobno neutralizirale. Teško je naknadno suditi o tome, ali čini mi se da je dosta pridonijelo tragediji srpskog i hrvatskog naroda u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, to što je karizmatičnoga Stjepana Radića naslijedio blijedi Vladko Maček, podložan političkoj neodlučnosti i oklijevanju. Prema mojoj ocjeni HSS je bio dovoljno jak da je mogao spriječiti i to da hrvatski narod bude na strani fašizma, čiji je poraz bio neizbježan, te se istovremeno učinkovito suprotstaviti marionetskoj ustaškoj strahovladi koju su Nijemci instalirali.

I na kraju: jeste li bili zadovoljni suradnjom s hrvatskim znanstvenicima i znanstvenim ustanovama tijekom rada na disertaciji. Postoje li izgledi da vaša knjiga ugleda svjetlo dana i u hrvatskom prijevodu?

— Profesionalnost, susretljivost i srdačnost na koju sam naišao u Povijesnom arhivu i u Naučnoj biblioteci u Splitu ostavili su dubok dojam na mene. I na ovom mjestu iskreno zahvaljujem na pomoći. A što se tiče suradnje s hrvatskim znanstvenicima, na žalost moram priznati da mi nije baš uspjelo uspostaviti neku čvršću suradnju. Uzgred budi rečeno: iskustvo sa sveučilišnim profesorom zadarskog Filozofskog fakulteta, koji mi je preko telefona odbrusio kako mu ne pada na pamet da mi na uvid dade svoju neobjavljenu disertaciju, što ju je obranio još u vrijeme socijalističkog samoupravljanja, također mi je ostalo u pamćenju. Zahvalan sam vam na posljednjem pitanju, jer bih vrlo rado objavio svoju knjigu o Dalmaciji između 1918. i 1941. godine i u hrvatskom prijevodu, ukoliko neki izdavač pokaže zanimanje za to.

Razgovarao Gojko Borić