Samo savršeno je dovoljno dobro

Samo savršeno je dovoljno dobro

Ljudi koji nisu upoznati sa životom i radom plesača i koji vide samo završni proizvod — plesnu predstavu, misle kako je ples uživanje. Ples, dakako, za plesača jest užitak, ali je ponajprije težak duševni i tjelesni napor. Plesač na primjer jednostavno mora biti točan, on mora slušati i potom ono što mu je rečeno izvesti precizno i na najbolji mogući način. Kao što je već prethodno rečeno — ništa slabije od savršenog ne dolazi u obzir. Samoprijegor, kritičnost i samokritičnost sastavni su dio plesačeva rada

Međunarodnu organizaciju za tranziciju profesionalnih baletnih plesača (IOTPD) osnovali su 1993. u Lausanni, Švicarska, predstavnici organizacija koje se bave baletom, iz dvanaest zemalja. IOTPD nevladino je udruženje koje podupire međunarodnu suradnju u rješavanju problema tranzicije profesionalnih baletnih plesača. U lipnju 1998, na Svjetskom kongresu UNESCO-a, usvojena je rezolucija kojom su »vlade dužne na trajnoj bazi financirati obrazovanje umjetnika, poticati njihov razvoj i poduprijeti prekvalifikaciju izvjesnih kategorija umjetnika, poput profesionalnih baletnih plesača«. U suradnji s Pravnim fakultetom Sveučilišta u New Yorku koje provodi istraživanja u svrhu definiranja pravnog, socijalnog i financijskog profila baletnoga plesača suočena s tranzicijom, i pronalazi konkretne preporuke, IOTPD se intenzivno priprema za Globalnu konferenciju o statusu profesionalnog baletnog plesača koja će se održati u lipnju 2001. na Sveučilištu u New Yorku.

Nakon posljednjega, takva pripremnog sastanka u Amsterdamu, na kojem se zemljama članicama pridružila i Hrvatska, održan je i ovaj razgovor s najistaknutijim pojedincima IOTPD-a.

S gospodinom Philippeom Braunschweigom, počasnim predsjednikom IOTPD-a, te sadašnjim predsjednikom gospodinom Paulom Bronkhorstom, razgovarala sam po završetku sjednice radne grupe IOTPD-a. U ugodnoj atmosferi Nizozemskoga kazališnog instituta popričali smo o dosad postignutom, o problemima, ali najviše o planovima za budućnost. Obojica sugovornika bili su zadovoljni tijekom sjednice radne grupe, čija je najbitnija tema dakako bila — priprema i uspješno održavanje Globalne konferencije o statusu baletnih plesača.

G. Braunschweig je, po završenu razgovoru sa Švicarskom, zadovoljno objasnio kako je javio supruzi o zamjeni avionske karte za raniji let kući. Njegova je supruga plesačica, i za one koje bi zanimalo što je bankara ponukalo da se bavi sudbinom plesača, tu bi se vjerojatno nalazio odgovor ili — jedan od odgovora.

Gospodin Bronkhorst je pravnik po struci, zaposlen kao savjetnik u Kazališnom institutu i Udruzi za tranziciju plesača. Nizozemska je jedan od nekoliko svijetlih primjera u odnosu prema plesačima i brizi za njihovu budućnost. Situacija nigdje nije blistava, no u Nizozemskoj se u tome ipak otišlo daleko.

Zadovoljstvo obojice sugovornika proizašlo je iz uspješne sjednice — Globalna konferencija se bliži, posla je mnogo i važno je da svi članovi rade koordinirano i da budu upućeni o svim fazama priprema. Ovaj je sastanak nastavak duge priče započete 1992. godine. Ideja koja se tada začela opredmećena je 1993. osnivanjem Međunarodne organizacije za tranziciju plesača. Već tada zaključeno je da je problem tranzicije svjetski problem i da treba razviti i proširiti koncept koji je do tada postojao u samo četiri zemlje svijeta (Kanada, Engleska, Nizozemska i SAD), gdje su osnovani centri za tranziciju.

— Braunschweig: Naš je cilj bio istaknuti univerzalnost pitanja tranzicije plesača i potaknuti razmišljanja i svijest ljudi o tome da to nije nimalo jednostavan problem.

Postoje dva kuta gledanja, između kojih se ispreplela složena mreža socijalnih, pravnih, ekonomskih, psiholoških... i mnogih drugih aspekata. S jedne strane imamo plesača umjetnika, a s druge društvo i odnos društva prema plesačima.

Plesači su, slobodno možemo reći, posebni ljudi. Kod njih je sve podređeno plesu. Plesač ne pleše da bi dobio plaću, on se krvavo muči i bori — da bi plesao. To je njegov poziv, njegova unutrašnja vokacija. Plesačevo je tijelo instrument izražavanja — on naporno radi: uči, sluša, ponavlja, teži boljemu; ni za njega ni za njegova učitelja ništa nije dovoljno dobro, konačni je cilj — savršenstvo.

I to je vjerojatno jedan od razloga za tako lošu situaciju u kojoj se plesači nalaze — sve, pa i vlastita egzistencija, podređuje se plesu i težnji za savršenstvom. Odnos društva s druge strane, i to je, možemo reći, univerzalan i svjetski problem, sve je drugo prije nego dobar, pozitivan i poticajan. Posao plesača je opasan — ozljede i teški tjelesni napori svakodnevica su plesača; karijera plesača traje kratko; plaće su među najnižima u umjetničkim sredinama, a status plesača i odnos prema njihovu pozivu i umjetnosti iznenađujuće je loš.

Takva je bila situacija u 19. stoljeću, a takva je nažalost i danas. Naša je želja stoga prilagoditi odnos društva prema plesačima situaciji 21. stoljeća.

To je, pretpostavljam, i osnovni cilj Konferencije u New Yorku?

— Braunschweig: Planirajući Konferenciju odlučili smo surađivati s nekom od organizacija na višoj razini državne administracije. To i činimo — radimo uz pomoć Biroa za ekonomski razvoj. Jer, ako želimo promijeniti odnos društva prema plesačima, moramo to društvo i uključiti.

Kao prvo, do sada nisu postojale dobre veze između plesačkog i akademskog svijeta. Plesačev proizvod, naime, nije trajan — ne ostaje za njim ni knjiga, ni slika, ni notni tekst, ništa na čemu bi stručnjak izvan plesačkoga svijeta mogao raditi. U svijet plesača teško je ući — ako čitate plesački časopis kao plesni laik ništa nećete shvatiti — terminologija i jezik bit će vam potpuno nerazumljivi.

Naša je zamisao i želja — ples i plesače povezati i s akademskim svijetom i sa stvarnošću. Ta stvarnost je, na primjer, i obrazovanje: u plesačkim školama danas plesače ne pripremaju za tranziciju — za nužnu promjenu profesije, za prijelaz koji čeka svakog plesača u drugom dijelu njegova aktivnog života. To je ono što danas rade samo četiri postojeća tranzicijska centra, a trebala bi raditi svaka plesačka škola u svijetu.

IOTPD je pokrenuo globalno interdisciplinarno istraživanje o statusu plesača i odnosu društva prema njima. Zamislili smo to kao studiju koja će objediniti pravne, ekonomske, socijalne, sociološke, medicinske, psihološke, kulturološke i ostale aspekte, iz kojih se pak može očitati situacija plesača u svijetu.

Konferencija će biti popraćena izdavanjem knjige — prve interdisciplinarne studije. Stoga ćemo na konferenciju i pozvati tri skupine ljudi: predstavnike akademskih struktura — kako bi analizirali metodologiju obrade podataka u knjizi; delegacije svih zemalja gdje su provođena istraživanja za studiju — kako bi imali prilike razmijeniti iskustva o problemima plesača u svojim zemljama; i naravno, i ponajprije, pozvana su uvažena imena, istaknute osobe iz svijeta plesa i umjetnosti te predstavnici udruženja plesača.

— Bronkhorst: Koji god problem želimo riješiti, moramo ga zahvatiti u začetku. Eto, primjerice — ukoliko želimo pomoći plesačima da ostvare uspješnu karijeru i nakon aktivna plesnog razdoblja te da pri tome imaju financijsku i socijalnu sigurnost, oni moraju odvajati određeni iznos od plaće ili honorara. No, da bi odvajali od plaće, oni nužno moraju imati veće plaće nego do sada. Tu naravno nastaje problem s plesnim kompanijama i direktorima kompanija — kako zahtijevati od njih da iz već postojećih budžeta jednostavno povećaju plaće plesačima?

Stoga zajednički treba naći načina kako utjecati na države i političare, na cjelokupni sustav i institucije — jer, tek iz povećanih budžeta kompanija (ili eventualnih financijskih i poreznih olakšica) mogu se izdvojiti i veće plaće za plesače.

U suprotnom slučaju, voditelji kompanije neće željeti ni pričati ni surađivati s nama.

— Braunschweig: Ono što želimo postići izdavanjem studije sofisticirani je osobni pristup plesaču uz kontakt s osobom koja je stručnjak u danom području. Kao što smo već spomenuli, riječ je o globalnoj studiji — i moramo imati na umu da, iako su problemi plesača u osnovi slični, situacije se razlikuju od zemlje do zemlje i od kulture do kulture. Metodologija dakle mora biti u svim slučajevima ista, a uz to i prilagođena situacijama u pojedinim zemljama.

Hoće li i Hrvatska biti uvrštena u istraživanje?

— Braunschweig: Nadamo se da hoće. Do sada nismo imali nikakvih čvrstih dogovora s tim u vezi, no eto, na ovom smo sastanku upoznali simpatičnu i sposobnu kolegicu iz Hrvatske, te od nje saznali mnogo korisnih i instruktivnih podataka o situaciji plesača u Hrvatskoj.

Vjerojatno ste čuli i kako je teško naći financijsku potporu za bilo kakvu aktivnost i nužno potrebne promjene u statusu plesnih umjetnika u Hrvatskoj?

— Braunschweig: Vjerujte, niste jedini s takvim problemima. Naravno da je u bogatijim društvima lakše, no, eto, primjerice i u Sjedinjenim Državama potpora države vrlo je mala. Zato se moramo snalaziti na razne načine, uglavnom tražeći financijsku potporu iz što više izvora. Fund raising, lobiranje, privatne donacije i sponzoriranje dio su svakodnevne borbe za preživljavanje čak i u ekonomski visoko razvijenim zemljama. Na žalost, nekog konkretnijeg recepta nema. Nadam se da ste zadovoljni odgovorom?

Da, zapravo sam i očekivala takav odgovor. No ono što me ponukalo na pitanje nelogičnost je takva odnosa, kojim država zapravo na neki način baca veliku vrijednost u vjetar. Novac i vrijeme uloženi u infrastrukturu i dugotrajno usavršavanje umjetnika se zapravo ne isplaćuje jer nakon relativno kratka vremena visokoobrazovani stručnjak, u najboljim godinama kreativnog života, odlazi u mirovinu. A to je šteta.

— Bronkhorst: Ne možemo reći da je ulaganje u plesača šteta jer se ono što je uloženo i ostvarilo; i vrijeme i trud uloženi u obrazovanje plesača isplatili su se — u njegovu plesu i u njegovoj umjetnosti, ma koliko to kratko trajalo. No, po završetku aktivna plesačkog razdoblja — po odlasku u mirovinu i u neaktivnost možemo govoriti o gubitku. Sposobni, kreativni ljudi koji padaju na teret sustava socijalne zaštite — to je skupo, nelogično i kontraproduktivno.

Čuli smo da je, što se tranzicije tiče, Nizozemski centar za tranziciju primjer za ogled?

— Bronkhorst: Cjelokupna briga o profesionalnoj budućnosti i socijalnoj sigurnosti plesača ne može se temeljiti samo na radu tranzicijskoga centra. Osim što surađujemo s kompanijama, Ministarstvom kulture i Ministarstvom socijalne skrbi, veliku pozornost posvećujemo školama. Važno je naime plesača već od samog početka školovanja usmjeriti na tranziciju: proširiti opseg predmeta, ali i psihički ga pripremiti na to da će vrlo vjerojatno morati promijeniti profesiju. Ja u sklopu Centra i u sklopu Kazališnog instituta radim kao savjetnik za obrazovanje i za profesionalnu orijentaciju. Organiziramo i tečajeve profesionalne orijentacije te tečajeve za usavršavanje u raznim zanimanjima i profesijama. Osiguravamo stipendije za obrazovanje i organiziramo novčanu (i ostalu dodatnu) pomoć članovima koji žele pokrenuti vlastiti posao.

Za što se plesači uglavnom odlučuju?

— Bronkhorst: Nema gotovo nikakvih pravila — raspon interesa upravo je nevjerojatan: od trgovine vinom i malog poduzetništva na primjer, preko prava, burze i računalnih znanosti, zatim medicine, fizioterapije i pedagogije do likovne umjetnosti, kazališta i glazbe (što se čini najlogičnijim, ali nikako nije najčešće).

No, bez obzira na izbor nove škole i profesije, ono što je konstanta jest činjenica da su plesači redovito odlični studenti i uzorni radnici. Plesači jednostavno svoje talente i sposobnosti koji su ih učinili dobrim plesačima — a to su točnost, preciznost, požrtvovnost, upornost — koriste kako bi bez problema postali savjesni učenici i uspješni poslovni ljudi.

Ljudi koji nisu upoznati sa životom i radom plesača i koji vide samo završni proizvod — plesnu predstavu, misle kako je ples uživanje. Ples, dakako, za plesača jest užitak, ali je ponajprije težak duševni i tjelesni napor. Plesač na primjer jednostavno mora biti točan, on mora slušati i potom ono što mu je rečeno izvesti precizno i na najbolji mogući način. Kao što je već prethodno rečeno — ništa slabije od savršenog ne dolazi u obzir. Samoprijegor, kritičnost i samokritičnost sastavni su dio plesačeva rada.

Osim toga, plesač ne postoji kao pojedinac — on postoji kao član kolektiva, uz svoje kolege, uz svog učitelja, uz koreografa i glazbu. Dakle, plesač zna surađivati, obaviti svoj dio posla najbolje moguće, istodobno nastojeći da bude najbolji. Bez natjecateljstva plesač ne može opstati, a izdržati taj tempo i intenzitet mogu samo fizički i psihički snažni.

Uzevši sve gore spomenuto u obzir vjerojatno vam je lakše razumjeti naš entuzijazam i želju za promjenom postojećeg stanja; to je na dobrobit umjetnika plesača, ali i na dobrobit svih nas. Jer, ukoliko im društvo omogući nastavak profesionalne karijere, ono ne dobiva samo vrijedna umjetnika nego i zadovoljna, aktivna i uspješna člana društva.

Razgovarala Lucija Biluš