Raskošna stilizacija

Nemoguća misija 2, Mission: Impossible II, SAD, 2000, režija John Woo, scenarij Robert Towne (prema filmskoj priči Ronalda D. Moorea i Brannona Brage), fotografija Jeffrey L. Kimball, uloge Tom Cruise, Thandie Newton, Dougray Scott, Ving Rhames, Richard Roxburgh, John Polson, Rade Šerbedžija

Kritičari su razvezali priču o Ethanu Huntu, specijalnom superagentu kojeg utjelovljuje Tom Cruise, kao novom Jamesu Bondu, no umjesto inzistiranja na paralelama i razlikama između Hunta i Bonda mnogo je važnije bilo shvatiti da je Nemoguća misija 2 još jedan film hongkonškog klasika Johna Wooa, koji je nakon slaba holivudskog debija s Teškom metom sljedećim visokobudžetnim projektima (Slomljena strijela, Čovjek bez lica) pokazao da je i u holivudskim strogokontroliranim uvjetima sposoban sačuvati osebujnu poetiku, štoviše da je autor njegove orijentacije i kakvosnog kalibra Hollywoodu itekako dobro došao. Holivuđani naime nikad nisu imali ništa protiv raskošne stilizacije ukoliko nije bila u neskladu s komercijalnim probicima, a John Woo itekako zna spojiti vrhunski stil i komercijalne zahtjeve, premda je pitanje koliko on zapravo razmišlja o komercijalnom backgroundu kad stvara svoje filmske komade, jer njegova autorska orijentacija u sebi već sadržava mogućnost komercijalnoga zadovoljenja.

Woo naime polazi od vrlo jednostavnih priča s arhetipskim likovima i odnosima (središnji je sukob dobra i zla uobličen u ekstraordinarnim pojedincima kao njihovim nositeljima, a dobro dođe i intenzivna ljubavna priča), a onda ih bravurozno vizualno uobličuje u nizu često (pro)ritualnih situacija. Woo se tako s jedne strane naslanja na iskustvo znamenite Pekinške opere, s druge na filmsku tradiciju u kojoj ključnu ulogu igraju špageti-vesterni, ali je važna točka i Alfred Hitchcock svojom sklonošću senzacionalnom vizualnom oblikovanju dramatičnih prosedea. Nije stoga čudno da priča Nemoguće misije 2 transparentno rabi motive dvaju Hitchcockovih klasičnih filmova, Ozloglašene i Sjever-sjeverozapada, iako u njoj naravno ne treba tražiti psihološku složenost i intrigantnost prvospomenutog ostvarenja, jednog od psiholoških vrhunaca razdoblja klasičnoga Hollywooda. Woo je i u izboru i razradi negativca slabiji od Hitchcocka: Dougray Scott u ulozi Cruseova protivnika nema, premda je povremeno da naslutiti, onu zločinačku karizmu koju je Hitchcock dobivao od svojih negativaca, a koju i hiperbolično-ritualna vrst filmskog iskaza koji primjenjuje Woo zahtijeva (dovoljno je prisjetiti se lika negativca Indija iz Leoneova klasičnog špageti-vesterna Za dolar više).

Iako je taj nedostatak važan, prednosti Nemoguće misije 2 znatno su izraženije. Woo je s jedne strane velik romantičar, s druge vizualni genijalac i ukoliko je recipijent imalo senzibiliziran za njegov autorski svijet, može samo uživati. Čovjek bez lica, istina, nudio je više intrigantnosti i ostaje vrhunac dosadašnjeg Wooova holivudskog opusa, no i Nemoguća misija 2 film je za koji je evidentno da ga je radio silno nadareni umjetnik filma, bez obzira koliko estetski dogmati pod pojmom filmske umjetnosti podrazumijevali nešto dijametralno suprotno.

Damir Radić