Vijenac 171

Glazba, Kolumne

Mladen Mazur JAZZ AD LIBITUM

Puhački festival jazza

Malo štajersko mjestašce Straden svake je godine početkom rujna domaćin pomalo neobična festivala, zapravo ulične glazbene fešte, sa svime što uz to ide

Puhački festival jazza

Malo štajersko mjestašce Straden svake je godine početkom rujna domaćin pomalo neobična festivala, zapravo ulične glazbene fešte, sa svime što uz to ide

Izuzmemo li lijepo rujansko vrijeme, arhitektonski ugođaj slikovitog malog mjesta na brežuljku s tri crkve i prekrasnim pogledom na sve strane, te savršeno uređenim grobljem, festival ne bi sam po sebi u prvi trenutak bio ništa posebno, ili bi se posjet uličnom spektaklu u Stradenu mogao smatrati samo ugodnim izletom. Ali, gle vraga, u vrlo bogatu i raznovrsnu glazbenom programu, koji je neprekidno trajao od 10 ujutro do 10 navečer, uz niz ansambala raznih profila, istaknuto je mjesto našao i ne baš zanemariv broj jazz-sastava.

U poplavi europskih festivala jazza Straden spektakel nema neko relevantnije mjesto, no kad bismo u jedan program sabrali sve jazz-grupe koje su nastupile, dobili bismo vrlo zanimljiv i kvalitetan program kakvim se po razini i kakvoći izvođenja ne bi postidjela većina naših festivala jazza. Zanimljivo jest da se u tom međunarodnom društvu na središnjoj pozornici lokalnoga Konzerthausa našao i naš Apollo Dixieland Band, varaždinsko-zagrebačka kombinacija mladih predstavnika tradicionalnoga jazza, kojem to nije prvi nastup na austrijskim pozornicama. No da ne bi bilo zabune, što bismo u ovakvim prilikama očekivali, u programu nije bilo samo dixielanda. To je otvorena ulična fešta na nekoliko tehnički zavidno opremljenih pozornica s najsuvremenijim instrumentarijima i akustičnom tehnikom te vrsnim majstorima tona, bila otvorena i drugim stilovima jazza, navodeći jazz-promatrača pa i dugogodišnjeg profesionalca u tom poslu na razmišljanja o takvu »uličnom« prezentiranju jazza, povezana s primamljivim mirisima gurmansko-pečenjarske ponude. No bio je tu i snažan element koji je u ovom slučaju presudio u korist pučkoga predstavljanja, a to je bila nazočnost mase od deset tisuća posjetitelja koja se sa zanimanjem gurala oko svih pozornica, te nije teško izračunati koliko su prosječno slušatelja imali jazz-sastavi, u eventualnoj usporedbi s našim prilikama možda za nas i porazno. Tako su i naši dečki iz Apolla, koji su zapravo i započeli s programom jazza, zabilježili zapažen uspjeh kod publike, odsviravši niz poznatih tema iz mape dixieland-jazza. Na istoj pozornici nastupio je nešto kasnije od općinstva pristigla iz cijele Štajerske također oduševljeno prihvaćen Hot Jazz Band iz Budimpešte, predvođen izvrsnim, profiliranim trubačem, vokalistom i banjoistom Benyei Tamasém. Stilski posve drukčiji bio je na jednoj drugoj pozornici veliki sastav limenih puhača Styrian Brass, koji je požnjeo velik uspjeh i dobio prave ovacije, zahvaljujući to ponajprije preciznom izvođenju ne baš lakih aranžmana, vrlo dobrim solistima, te izvrsnom južnoameričkom perkusionistu, istaknutom Ismailu Barriosu. Barrios je prije nekoliko godina briljirao i u međunarodnom kvartetu Emila Spanyja Traffic Jam na festivalu jazza u Dubrovniku.

Zapažen je bio, iako na jednoj od sporednih pozornica, i nastup kvarteta Jazztet Forum s nizom originalnih i moderno izvedenih skladbi leadera-vibrafonista Berndta Luefa. Druga postrana pozornica ugostila je i nekoliko zapaženih grupa iz takozvane rubne sfere jazza i stila rhythm & blues, koje su predstavili sastavi Greenhouse i The Torns njemačkoga gitarista Alberta von Morawitza.

Ranije u tekstu iznesene dileme o takvim uličnim festivalima polako nestaju, ne samo zbog velikog broja slušatelja na malim prostorima nego i zbog visoke razine muziciranja svih sudjelujućih jazz-sastava, koje ni takva masovna open air atmosfera nije uopće smetala. A kad se svemu tome dodaju luksuzni programi, leci i plakati, kakve bismo na našim festivalima jazza samo poželjeti mogli, te uzorna organizacija velika i ne baš bezazlena projekta na čelu s agilnim Wolfgangom Seidlom, onda je doista i takva pučka nazočnost jazza, makar bila i ulična, svakako dobrodošla. Napokon, jazz nije izmišljen da ljude rastužuje, nego da ih razveseli, a baš se to u nedjelju 3. rujna u malom štajerskom Stradenu i dogodilo.

Mladen Mazur

Vijenac 171

171 - 7. rujna 2000. | Arhiva

Klikni za povratak