Protiv imitacije američke tradicije jazza

Protiv imitacije američke tradicije jazza

Glupo je sada imenovati sve te ljude... Radio sam s njima u tim jazz-okvirima, moji roditelji također. Svi će se oni sami prepoznati kada ovo pročitaju i znat će da se to tiče baš njih! Nevjerojatna je ta njihova želja za vladanjem nakon četrdeset ili pedeset godina, ili, što moj otac Arsen u šali kaže, kako mlade treba kočiti, jer svaki uspjeh mlađega njemu je nož u srce. On to naravno govori u šali, ali to je zapravo istina

Jazz-pijanist i skladatelj Matija Dedić (1973), nakon završene Akademije jazza u Grazu, u samo nekoliko godina postao je najistaknutiji jazz-glazbenik mlade generacije u Hrvatskoj. Školovan na tradiciji klasične glazbe, ali i zabavne (u svom obiteljskom okružju), Matija se odlučio za jazz radi mogućnosti iznimno velike kreativne slobode i nesputanosti strogim glazbenim pravilima. Iako paralelno svira s Boilersima, Kvartetom Tamare Obrovac, u Triju Matije Dedića i surađuje na potpuno različitim projektima i izvan jazza, za manje od mjesec dana izlazi njegov prvi solo album...

Naša je jazz sredina po mnogo čemu specifična pa tako i u prihvaćanju stilskih pomaka u glazbi, otvaranju prema fusion-varijantama koje se više ili manje u potpunosti ograđuju ne od jazz tradicije, nego od starijih generacija džezista i njihove percepcije jazza. Je li se totalno rušenje žanrovski uskih granica unutar jazza logično nametnulo kao imperativ vremena?

— Bilo je krajnje vrijeme da se to dogodi, jer u Americi sigurno nemaju taj problem s ograđivanjem od tradicionalnog sviranja i muzike, jer je to nastalo kod njih. Što se nas tiče, dobro je da smo se Tamara Obrovac, Saša Nestorović, Kruno Levačić, Elvis Stanić i ja pojavili da srušimo nešto što se događalo petnaest godina, a to je imitiranje američke tradicije. Svi su naši stariji kolege, osim Boška Petrovića, bez obzira hoće li se netko sada naljutiti ili ne, doveli jazz u tu poziciju da na njega ljudi gledaju kao na kugu, i uspjeli su u ovih petnaestak godina stvoriti situaciju da na koncerte više nitko ne ide, jer promatraju imitaciju američke kulture zasnovanu na čaši, smrknutih lica itd., tako da nemamo lak zadatak to izmijeniti iz temelja. S druge strane veseli što smo počeli raditi svoju originalnu muziku...

Zašto u nas postoji još tako gorljivo i zagrižljivo glazbeno čistunstvo? Zar nije smiješno da ti i ja uopće raspravljamo o tome što je čisti jazz, a što nije jazz?

— Mislim da je to vezano uz naš geografski položaj i da su pogledi uski zbog jakog nasljeđa klasične tradicije. Tu je naša glembajevska sredina dala velike rezultate. Ja prvi nekako dobijem po leđima jer su ljudi navikli na mene iz djetinjstva s dugom plavom kosom kako sviram klasiku. To što sada radim za mnoge je šok, ali želim razdrmati te ljude i našu žabokrečinu: neki bunt sigurno u meni postoji. Svetit ću se ovoj našoj zagrebačkoj sredini i dalje pa bih to ovom prigodom želio najaviti apsolutno svima koji to ne prihvaćaju.

Zašto kod nas stalno postoji nekakva borba s vjetrenjačama za mlade džeziste? Komu je to potrebno? Starijoj generaciji džezista koja se boji gubljenja stečenih pozicija?

— Kako ne! Odlično da me to pitaš! Ali glupo je sada imenovati sve te ljude... Radio sam s njima u tim jazz-okvirima, moji roditelji također. Svi će se oni sami prepoznati kada ovo pročitaju i znat će da se to tiče baš njih! Nevjerojatna je ta njihova želja za vladanjem nakon četrdeset ili pedeset godina, ili, što moj otac Arsen u šali kaže, kako mlade treba kočiti, jer svaki uspjeh mlađega njemu je nož u srce. On to naravno govori u šali, ali to je zapravo istina. Nas su svi jako tapšali u početku jer nisu mogli zanijekati određene talente, ali godinama su kočnice samo jačale. Najtvrđi smo u tome i naša je sredina ovdje dala iznimne, svjetske rezultate.

»Raskrinkava« li konačno naša generacija starije generacije džezista koji se više ne mogu uhvatiti za suvremene, pomaknutije i složenije oblike jazza, jer ne čuju u toj glazbi neko dublje značenje, smisao, čak bih rekla program?

— Meni ljudi često govore da, uza sve pohvale, to što radim nisu teme jer to ne možeš otpjevati. Ti isti ljudi mogu otpjevati neke teže arije, ali ovo ne razumiju. Prag čujnosti je kod nas došao do swinga, bluesa i pitaš se koliko je njihovo uho uopće razvijeno usprkos svim tim diplomama i koliko je tolerantno prepoznati kvalitetnu muziku, jer ja se zalažem za neku novu emocionalnost, novi romantizam, što ne mora biti povezano s klasičnom glazbom. Zašto svojom muzikom ne bih mogao prenijeti nešto romantično sedam posto ljudi na planeti? Eto, time se bavim i svakim danom sve više dolazim do spoznaje kako je treniranost ljudskog uha danas vrlo niska.

Ti si zajedno s Levačićem, Boilersima, Nestorovićem, Žigom Golobom, itd. započeo pomicati »prag čujnosti« u jazzu svojim kompozicijama. Počeo si raditi na ukidanju orijentacijskih točaka u kompozicijama, zar ne? Oboje dobro znamo da su i u profesionalnih muzičara granice razumijevanja glazbe i zvuka često mnogo uže od granica sveukupnog obrazovanja...

— Da, ja radim na pomicanju praga čujnosti... Uveo bih u muzičke škole da moraš otpjevati zvuk čaše koja je pala na pod, ozbiljno, zanemariti dominante i subdominante, itd. U Grazu mi se ipak otvorio drugi svijet, samo sto osamdeset kilometara od Zagreba! Nešto što većina ljudi zove bolesnom interpretacijom mi shvaćamo drugačije, ali se treba priviknuti na sve moguće varijante u muzici koje te čekaju. Svakoga tko reagira na neslušljivost kompozicije ili harmonije smatram uskraćena i zakinuta u svijetu glazbe.

Ti si s Boilersima započeo proces otvaranja jazza mladoj urbanoj publici, ali ne na jeftin i bučan način. Malo ste uzburkali redove naših jazz-tradicionalista, koji su vaše djelovanje doživjeli i tretirali kao skretanje od jazza, izdaju; jazz je, tobože, trebao ostati zatvoren u neki sterilni pseudoelitni rezervat. Tobože, bacate bisere pred svinje...

— Nas četvorica smo zločesti tipovi, volimo se često osvećivati našoj publici (smijeh). Morali smo im se nekako približiti zezancijom koju najčešće započinje Kruno Levačić ili uvođenjem elemenata npr. perzijskog etna. Možemo si to priuštiti jer neku tešku baladu nitko drugi neće bolje uspjeti odsvirati, bez ikakve lažne skromnosti. A nakon takve balade odsvirat ćemo swing kao od šale, opet najbolje od svih, tako da se možemo igrati. Boilersi su specifična grupa jer sve funkcionira na dobroj volji; postoji vrijeme za šalu i vrijeme za ozbiljan rad.

Boilerski su srušili neke ustaljene predodžbe o džezistima i muzičarima...

— Da, postavili smo neke drukčije kriterije. Vremena su se promijenila; jazz-muzičara ne čine nikakva vanjska obilježja, npr. vodoo kape, jazz sakoi i bedževi. To ljudi prepoznaju, ali nije se uvijek lako dodvoravati publici, no za dobro svih nas Boilersi to rade od 1993. i 1994. godine, iako su Zagreb Jazz Portrait tu bili prvi, a Tamara Obrovac i Elvis Stanić ipak su došli mnogo kasnije. Jasno da ćemo imati milijun protivnika, ali jako me veseli da smo zločesti i da nas osporavaju jer nam to daje golemu snagu, što oni, naravno, ne razumiju.

Voljela bih izbjeći nasilne stilske kategorizacije tvoje glazbe, ali ipak pokušaj definirati gdje sebe vidiš stilski u ovom trenutku? Ti si sada u nekoj fazi ustaljivanja vlastite glazbene vrijednosti i svog autentičnog pijanističkog i skladateljskog stila, iako si prošao najveći dio puta. Ili misliš da taj proces nikada nije završen?

— Definitivno je jasan put kojim moram ići, no sazrijevanjem dolaze nove i druge stvari u životu. Nije nikakva tajna da još moram napraviti mnogo stvari. Što se tiče stila, ono što sam najviše volio u životu je apsolvirano. Moj je put započeo s Keithom Jarrettom, Milesom Davisom te Rubalcabom kao velikom sintezom... Put sigurno nije završen, ali mislim da se od toga neće daleko micati.

Misliš li ići u smjeru sviranja solo koncerata čiste, slobodne improvizacije poput Jarretta? Jarrett je redefinirao umijeće solo jazz-sviranja klavira i jazz-improvizacije... I ti povremeno izvlačiš zvukove iz utrobe klavira, paralelno pjevušiš linije i harmonije koje sviraš...

— S Jarrettom je počelo, i to je normalno, prvo što pokupiš u životu negdje ostane. Nije da kopiram, jer njih je pogotovo nemoguće kopirati, to su pedeset i šest puta veći talenti, i to bi moralo biti jasno. Što se tiče nekakve moje koncepcije, moj drugi CD posvećen je Kenny Kirklandu, i ako netko poznaje tog čovjeka, shvatit će što time mislim — to nije blues ili swing i zasniva se na klasici. Kod mene nema sredine, ni u životu, ni u svirci: ili su balade u kojima dajem sve od sebe ili je fast na granici destrukcije. Miles Davis — to si odlično rekla, jer kad uzmeš sve bendove i kad sve čuješ, onda ti uvijek ostaje Miles... Jedna faza s Coltraneom, druga s Kvartetom Herbieja Hancocka... Uzimam i druge stvari: McCoe Tyner iz Coltraneove faze, volim Lennie Tristana, Wintona Kellyja, Red Garlanda, Oscara Petersona. Tko me pažljivije sluša, opet će nešto čuti od toga, no nisam se htio zadržavati na jednom stilu i nisam htio toliko sličiti nekom od njih. Neki će reći da najviše sličim Jarrettu, ali to opet nije Jarrett; to može biti Kirkland ili Rubalcaba, Hancock ili Chick Corea. Danas mogu sve češće čuti od nekih ljudi u Zagrebu i Hrvatskoj da me već polako prepoznaju ako sviram klavir, ali da ne prepoznaju stil, a to za glazbenika znači da je dobar dio puta napravljen.

Vježbaš li ikada sustavno jazz ili improvizaciju? Znam da je to s jedne strane apsurdno pitanje, ali mnogo džezista osmišljava unaprijed shemu improvizacije, linije, sukcesije akorda i sl.

— U početku, od velike želje da odmah sudjeluješ u džezerskom svijetu, baviš se patternima. Na sreću, a možda na žalost mog profesora u Grazu, Haralda Neuwirtha, nikada se nisam bavio knjigama. Uvijek sam imao pristup knjigama, ali se namjerno nisam njima htio baviti da ne bih završio kao modus svirač (netko tko svira isključivo po najstrožim pravilima — op. a.). Neki patterni uvijek ti ostanu u ruci i ne postoji nitko tko ih danas ne koristi, osim najvećih, kojima oni ne dolaze pod ruku. Dakle, nije tajna da ti se dogodi nedostatak ideje pa ih je dobro znati, jer i onda ispadneš jazz, kao što se kaže. Što se tiče sustavnoga vježbanja jazz možeš vježbati, no ja sam osnove ipak svladao. Improvizaciju definitivno prepuštam onome što će biti na stageu, jer ako nešto može biti iskreno, to je ono što će se tamo dogoditi. Danas gledam samo liniju ili dolazak na neki ton različitog muzičara, bio to Dexter Gordon, Miles Davis ili Chick Corea. Gledam njihovu liniju više kao grafikon nego kao ono što je moguće notno zapisati, i onda sve zasnivam na tome. Ali, da spremam improvizaciju... Radije se onda u životu s glazbom ne bih bavio jer bih varao ljude, sama sebe i bojao bih se Božje kazne u tom slučaju! S obzirom da najviše radim s Krunom Levačićem, Davorom Križićem i Mladenom Barakovićem, jako je bitno što će u tom trenutku prije mene odsvirati Kruno ili Davor ili Mladen: kolektivna je improvizacija važna jer iz nje poslije proizlazi i moja.

Namjeravaš li i dalje usklađivati u sebi solista, pijanista koji prati soliste i grupe ili aktivno sudjeluje u bendu i kompozitora, ili će jedna od tih uloga prevladati u tvojoj karijeri?

— Dosta sam trenutno radio glazbu za kazalište, za solo koncerte ću prvi put potpisati ugovor za mjesec dana, a nakon ovog drugog CD-a Trija sljedeći CD izlazi 15. listopada, i to je solo album, ja i klavir, jer želim njegovati solo karijeru. Na temelju suradnji s Divasicama upoznao sam našu situaciju koju gledamo na televiziji pa tako definitivno ne želim biti dio te mašinerije. Velika mi je želja sve veća fuzija s klasičarima, za koje mislim da me nekako sve više razumiju. Prateći pijanist solista ili grupe? Uvijek će ostati u meni nešto gažersko jer je to dio mene, uvijek ću to napraviti... Kompozitor, ambijentalna i filmska muzika, mislim da bih sve više volio to raditi... U budućnosti mi New York ne gine, volio bih ići tamo na svoj trošak i pokušati nešto u pola godine... Snimat će se s Renatom Rožićem CD u Kölnu... Ja sam sada s onim što radim u dvadeset sedmoj godini jako zadovoljan, ne zbog uspjeha, nego zbog kvalitete, i ako mogu uokviriti mali osvrt Johna Lewisa o svojem CD-u, mislim da to ipak već nešto znači.

Možeš li objasniti vlastito viđenje uloge jazza po važnosti i prisutnosti u današnjoj glazbi?

— Moje viđenje jazza definitivno ne postoji što se tiče Hrvatske, jer je sada kriza sve veća. Naša je jedina nada izdavanje CD-a, uz vjerovanje izdavačima da će nas vani plasirati, iako već ima u Europi mračnih instrumentalista, a ne samo u Americi. Svoju šansu vidim u tome što radim glazbu u Triju, sviram u Boilersima i iza tog stojim. Ova me potpuna neizvjesnost veseli jer bi u životu bilo dosadno kad bi sve bilo kako treba. Zadovoljan sam medijskom popraćenošću jer mislim da sam s ovim žanrom koji je uvijek zakinuta stranka napravio mnogo i bio jednako medijski zastupljen kao mnogi na estradi. Priznat ću uvijek da je to dobrim dijelom radi prezimena, i neka ljudi pričaju o mami i tati, ali to je normalno i to je radi povećanja medijske zastupljenosti jazza samo plus.

Razgovarala Iva Körbler