Produkcija CD-a Zagrebačke filharmonije

Produkcija CD-a Zagrebačke filharmonije

Zagrebačka filharmonija u posljednjih je nekoliko godina u programe uključila i izdavačku djelatnost — edicije CD-a odabranih tonskih zapisa ostvarenih u suradnji s dirigentima Lovrom Matačićem i Milanom Horvatom

Vrijednost ovih izdanja (12 CD-a) nedvojbena je jer osim što čuva dio baštine, daje sliku samog orkestra, a također otvara i nove perspektive glazbenog života naše sredine. Riječ je o zapisima koji obuhvaćaju razdoblje od 1957. do 2000. na kojima sudjeluju i mnogi veliki solisti (Melita Lorković, Yehudi Menuhin, Antonio Janigro, Vladimir Ruždjak, Ruža Pospiš Baldani, Esther Kovacs, Siegfried Palm...) te zborovi HRT-a i I. G. Kovačić. Sam program čine djela većinom standardnog repertoara ZF, a posebno su zanimljivi zapisi svojevrsnih praizvedbi djela hrvatskih skladatelja (Kelemen, Detoni).

Dvanaest CD-ova

Kada se govori o vrednovanjima CD-a u interpretativnom smislu, tada dva dirigenta koji su sasvim sigurno na najposebniji način utjecali na razvoj i oblikovanje Zagrebačke filharmonije u posljednjih četrdesetak godina postaju osnovnim kriterijem pa čak i korektivom u trenucima spornih, zanimljivih ili iznimnih izvedbenih postupaka. S druge strane, zapisi djela određenih skladatelja, Wagnera u slučaju Matačića i Brucknera u Horvatovoj izvedbi, definitivno potvrđuju njihova najdublja i temeljna glazbena uvjerenja. Kada je pak riječ o samom orkestru ZF, tada zapisi otkrivaju ne samo dobre ili loše strane ansambla nego i njegov inicijalni kapacitet, neovisno o sastavu ili dirigentu s kojim rade. Neka su razdoblja (šezdesete i sedamdesete godine) svakako kvalitetnija — izvedbe iz tog doba (npr. Brahms, Dvostruki koncert za violinu, violončelo i orkestar — Horvat, Menuhin, Janigro; Papandopulo, Sinfonietta — Matačić) posjeduju autentičnu snagu i razložnost — dijelom zbog sjajnih solista, ali i zahvaljujući tadašnjem habitusu ansambla čija je zdrava ambicija, izrasla na jasnim i čvrstim glazbenim temeljima, omogućavala nadahnute i referentne izvedbe. Ono što se na ovakvoj vrsti kompilacija vrlo dobro može vidjeti jest i sklonost orkestra opusu pojedinih skladatelja, odnosno razumijevanje određenih glazbenih postavki i svjetonazora. Tako npr. interpretacije Brahmsova Requiema (Matačić) ili Schubertove Šeste mise u Es-duru (Horvat) ostaju ipak samo korektne iako distinktne izvedbe, čiji je razlog i u nepostojanju nekih tradicija, ali i u drukčijem pulsu i bioritmu same sredine u kojoj je orkestar Zagrebačke filharmonije djelovao. U oba ta djela važno mjesto pripada zboru (Zbor RTZ-a — Brahms; I. G. Kovačić — Schubert), no ni u jednoj izvedbi zbor ne ostvaruje traženi glazbeni optimum, jer je kompleksna i zahtjevna tradicija zbora i zborskog izvodilaštva nešto što smo neoprostivo zanemarili. No, unatoč tome mora se reći da je razlika između dva ansambla doista velika, i to u pitanjima osnovnog pristupa tom glazbenom tijelu. Za to je najbolji primjer izvedba Janačekove Glagoljske mise (Matačić), u kojoj je nekadašnji Zbor RTZ-a doista dio cjelokupnog izvodilačkog korpusa, čiste i profilirane izvedbe. Zborske dionice donesene su vrlo pažljivo i skladno, a snaga zbora ne izrasta iz njegove masivnosti (ni u broju ni izrazom), nego unutar glazbenih poticaja i pokreta.

Od svih djela na ove dvije edicije treba još naglasiti sjajnu izvedbu Verdijeva Requiema (Margaret Price, Ruža Pospiš Baldani, Nicolai Gedda, Luigi Roni-Matačić), potom Haydnove Londonske simfonije (Matačić), koja je zanimljiva jer za razliku od izvedbi Mozartovih simfonija (25. i 40. u g-molu) i Schubertove Druge simfonije u B-duru (također pod ravnanjem Matačića), ostvaruje pravu mjeru klasike — njezine finoće i blagosti unutar preciznih strukturalnih postamenata na kojima stoji povelik dio kasnijeg opusa i klasike i romantizma. To je u prvom redu zasluga Lovre Matačića i njegove jasne vertikale i glazbenih uporišta, ali i korespondirajuće suradnje orkestra. U tom su smislu izvedbe Mozartovih i Schubertovih simfonija za sam ansambl odveć dvojbene, što rezultira umjetnom distancom i suzdržava izraz. S druge strane, Matačić pri izvedbama Wagnera (Faust, predigra, Siegfriedova idila, Wesendoncklieder), Janačeka i Papandopula uspijeva mobilizirati sve snage orkestra, kao što to Horvat uspijeva s djelima Brucknera (Osma simfonija), Stravinskog (Petruška) i Brahmsa (Dvostruki koncert).

Matačić i Horvat

Kada je riječ o djelima hrvatskih autora koja su i Matačić i Horvat sustavno izvodili i promovirali, tada možemo reći da njihove izvedbe pripadaju među najkvalitetnije zapise ovih izdanja. To su Kelemenov Klavirski koncert (u izvedbi Melite Lorković-Horvat) i Changeant (solist je violončelist Siegfried Palm-Matačić), Papandopulova Sinfonietta (Matačić) i Detonijeva skladba Elucubrations (klavir Dubravko Detoni-Matačić), a izvedene su zamjetno visokom koncentracijom i pažnjom. Je li razlog tome to što je riječ o domaćim autorima, odnosno njihovim tada recentnim opusima (osim Papandopula), sa sigurnosti se ne može reći, ali to je činjenica koja se potvrđuje i na bijenalskim koncertima i na nekadašnjim Matačićevim, a Horvatovim još i danas, nastupima koji uključuju suvremeno hrvatsko stvaralaštvo.

Dvanaest CD-a presjek su i moguće viđenje glazbe. Njihova arhivska vrijednost neprocjenjiva je jer na taj način baština stvarno postaje dijelom svakodnevice — nipošto samo kao usporedba, nego poput dodatne oplemenjujuće supstancije i orkestra Zagrebačke filharmonije i glazbenog života u cjelini.

Dodi Komanov