Požari

U tri sata u noći stajala sam na mulu u Suđurđu i gledala grad Dis gdje ga prije nije bilo. Od vrha brda do mora, od Dubravica do Trstena — koliko su Šipan i Ruda pripuštali u kadar — sve je gorjelo. Preko mora k nama je padao pepeo. Posljednji čuperak borove šume u Brsečinama, u uvali Cvijete Zuzorić, rasprskavao se u milijun krijesnica. U rumenom vatrometu nestajalo je ono malo što je prije deset godina preživjelo četnički palež. I ono još manje, ono posve prizemno zeleno, što je za to desetljeće uspjelo dahnuti u suru sliku. U Majkovima za to vrijeme, saznala sam kasnije, majka mojih prijatelja pobjegla je iz kuće zgrabivši tek odjeću uredno pripremljenu za vlastiti ukop. Njezin je sin poslije vodio životinje na izgorjelu baštinu, jer tamo više nisu bile u opasnosti. Mjesecima je ta žena, u najteže dubrovačke ratne dane, odvojena od svijeta trpjela tuđu vojsku u kući; mužu su pucali uz uho, njoj govorili da su ga ubili, tjerali je da im pere noge, hvalili njezinu kuću kao svoj budući dom. Ubrzo po njihovu odlasku muž je umro. Ostala joj je, kao i mnogima takvima, baština. Jutarnji odlazak u polje. Maslina, loza, ritam dana, smisao večeri. Uzdah kroz prozor. Danas se govori o »opožarenim hektarima«. Ne govori se o obesmišljenim životima. O preživjelim starcima koji mogu još djeci u grad. O mjestima koja će ostati pusta znatno prije nego što bi se to inače dogodilo. O crnim strmim pejzažima s kojih će kiša isprati zemlju — pa nam eto Mlečani posjekoše šume zauvijek.

Namjerno ne govorim o Trstenu. Trsteno je samo krunki sažetak okolnoga svijeta. Sada to znači: dno vatrenoga brijega. Kako se čovjek spušta niz jadransku obalu i dolazi prema dubrovačkom kraju, sve postaje arboretum. Toplini srednjodalmatinskog truda ovdje se pridodaje mitska, antička dimenzija čempresovih gajeva, tesanih podzida, visoka stilizacija kultiviranog krajolika. Za taj završni stavak hrvatske zemlje može se reći da je potresno svečan.

Jedna se zanimljivost očitovala nakon požara. Gdje su nestale guste borove šume, odjednom su se ukazali dôci. Moja Valerija, Dubrovkinja sa Šipana, snaha starice iz Majkova, rekla je: »Ovo je kao da su mrtvi progovorili.« Ta divna rečenica, s mirisom apokalipse, jedina se dostojno dotakla događaja. Uspostavila je odnose među fazama i slojevima. Napuštena polja i oblike života nekako je od čovjeka bila preuzela priroda. Zemljopis je barem raskošno prekrio uzmak povijesti. Sada je nestalo jedno i drugo. Prethistorija je konačno pobjednički sišla iza brda. Smisao krajolika sveo se na selišta uz kupalište.

Gotovo je neshvatljivo kako se o tragediji dubrovačkog primorja govorilo o sjevernom sjedištu vlasti. Čak je izričito rečeno da nije riječ o katastrofi. Način toga govorenja dosljedan je, nije se promijenio i očituje samo jedno. Da Hrvatska do svoga mora jedva dopire.

Bez obzira na javno siromaštvo ostaje sramotna činjenica da Hrvatska ima tri do četiri kanadera (s koliko posada?) i po koji protupožarni helikopter (s koliko rezervnih dijelova?). Ostaje i činjenica da je, kao mjera štednje, budžet za protupožarne mjere ove godine prepolovljen. Ušteda se vjerojatno sastoji u jeftinoći onoga što je u vatri nestalo. Na principu zdrave zaštite više nego tehnološki manjak spominjao se organski nedostatak (koza). U tom smislu valja konstatirati da magare može čekati da trava naraste, a manjak koza u ovoj se zemlji obilno nadoknađuje ovcama.

Posvuda po Sredozemlju harali su požari. Bilo ih je i uzduž cijele naše obale, i u unutrašnjosti. Ipak, nigdje kao na dubrovačkom području nije se toliko vidjelo što nam zapravo gori i čega smo tako apsolutno i zloćudno nesvjesni. Ono što su nam, nedostojnima, mrtvi ostavili. Ne bilje i raslinje, nego identitet.

Željka Čorak