Poslijepodne jednoga kritičara

Igor Štiks, Dvorac u Romagni, Durieux, Zagreb, 2000.

U Europi i Americi danas, kada se književnici i njihovi kritičari strogo distanciraju jedni od drugih, kritičarski izleti prvih, odnosno prozni drugih, rijetke su iznimke. U našim su uvjetima takve situacije gotovo pravilo i tek je pitanje sreće i slučaja da li će se nekoga smatrati ponajprije kritičarom ili, pak, piscem. Igora Štiksa do sada se uglavnom smatralo afirmiranim mladim kritičarom i promotorom nove hrvatske književne generacije, u koju se tek povremeno skromno uključivao objavivši poneku pjesmu. Nakon što je 1999. svojem kritičarskom oku izložio čitavu noviju hrvatsku prozu uredivši s Daliborom Šimpragom antologiju 22 u hladu, odlučio se i sam naći s one druge strane, objavivši ove godine Dvorac u Romagni.

U Romagni se (između Riminija i Cesene) odvija tek dio romana — onaj o nesretnoj sudbini mladoga talijanskog renesansnog pjesnika — Enza Streccija. Usporedno s tim talijanski svećenik, podrijetlom s otoka Raba, u znamenitom dvorcu Mardi mladom Bosniacu priča i drugu priču — o vlastitoj tragičnoj sudbini nakon završetka Drugog svjetskog rata. Takvom je neobičnom strukturom — stopivši dvije različite priče koje glavnome junaku pripovijeda stari svećenik, Štiks pokušao dati zanimljive temelje svom romanu, osiguravajući tako, istodobno, i dovoljan broj stranica za djelo solidne duljine te rješavajući sve dileme oko forme i stila koji su na taj način prepušteni svećeniku-pripovjedaču. Dakako, ne treba zanemariti očiglednu vezu između tih dviju sudbina — obojica, i renesansni Enzo i poratni Niccoló, prognanici su iz vlastitog doma, zaljubljeni u ženu koja im je zabranjena i zbog toga, na kraju, tragične žrtve osvete, lažnih optužbi i političkih intriga.

Iako se o Dvorcu u Romagni slobodno može govoriti u kontekstu suvremene hrvatske književne produkcije, očito je da Štiksa, rođenog Sarajliju, treba jednako tako smatrati istaknutim predstavnikom nove bosanske proze. Poput Miljenka Jergovića, kojeg se u tom smislu do sada najčešće spominjalo, i Štiks sa svojim čitateljem nastoji uspostaviti prisan odnos te mu se neposredno obratiti jednostavnim i razumljivim jezikom. No, dok Jergović birajući sebi bliske prostore, ljude, jezik i doživljaje, to uglavnom i uspijeva ostvariti, Štiksu to ne polazi baš sasvim od ruke. Poglavlja sa Streccijevim životopisom, tako, jamačno dokazuju njegovu kompetentnost i poznavanje renesansne literature, a tim se karikaturama književnoga stila romana iz 16. stoljeća, isto tako, ne može poreći ni korektna izvedba, već im se ponajviše može zamjeriti zbog nefunkcionalnosti. Gotovo je uvijek teško na smiješan način predstaviti neki, u biti tragičan, lik. Ovdje Štiks blagim ismijavanjem žanra i vremena više umanjuje dramatičnost pjesnikove sudbine i njegovo eventualno povijesno-literarno značenje, nego što nas njime uspijeva nasmijati. I u dijelovima svećenikove ispovijedi naglašen je stil — sada, doduše, bitno drukčiji, a primjetan je i Štiksov smisao za vođenje priče. No, i to bez dovoljno snage i osjećajnosti da bi se čitatelj u većoj mjeri zainteresirao i uvukao u neku od sudbina.

Dvorcu u Romagni teško da bi se objektivno moglo naći stilskih prigovora, osim, možda, da je previše stiliziran. Teško da bi se objektivno moglo reći i da je dosadan jer u njemu nalazimo zaista mnogo toga: stare dvorce, vrckaste služavke, antikna ljubavna pisma, sudske izvještaje, bračne nevjere, izdaje, renesansne pjesme, komunističke govore, političke ideje i zablude te tragične smrti. No, jednako bi tako teško bilo reći i da je riječ o zaista izvrsnom novom romanu. Naime, nije uvijek dovoljno o pjesniku 16. stoljeća čitati u obliku renesansnoga romana, ni o ljubavnim doživljajima '48. u obliku poratne novele, da bi se čitatelj strastveno uživio u likove i priču. Ovaj je prvenac tek dodatni dokaz Štiksova literarnog potencijala s kojim se od književnoga kritičara ubuduće, ipak, očekuje više od uspješne demonstracije stila i forme te laganog štiva za jedno poslijepodne.

Jelena Gluhak