Poniženje lutke

PIF-u je ove godine nedostajalo upravo duha, a glumac se razgoropadio na svetom mjestu Lutke

Što povezuje Marina Držića, Edwarda Craiga i ovogodišnji PIF? Povezuje ih priča koju su Držić i Craig vjerojatno pronašli na istome izvoru, a svaki ju je ispričao na svoj način. To je Negromantova priča iz prologa Dundu Maroju o njegovu putu u Velike Indije, o ljudima nazbilj koji su živjeli pošteno, sretno i zadovoljno u sveopćoj jednakosti, i o ljudima nahvao, koji su najprije bili čovuljice, tj. lutke raznih životinjskih obličja, a onda se lakomislene žene počeše s njima pariti i ti lažni ljudi, feca od ljudskoga roda, napuči svijet. Otada ljudi nazbilj s ljudima nahvao boj biju. Craig sužava vizuru Držićeva zlatnog doba od svijeta na kazalište. Najveći kazališni idealist našega doba zgađen je tobožnjim životom u umjetnosti. On čezne za marionetom, ali ne onakvom kakvu više pamtimo nego što vidimo u današnjem kazalištu lutaka.

I Craig se u priči o marioneti zapućuje u Aziju, na obale Gangesa. Tamo je ona živjela u palači koja se propinjala u nebo i ponirala u vodu, obožavana od svih, sudjelujući u svetkovini koja je slavila duh što joj udahnu život, »u slavu Stvaranja; u staroj zahvalnici, klicanju opstojanju i još ozbiljnijem nazdravljanju povlastici budućeg opstojanja zastrtog riječju Smrt«. Ona je bila simbolom »svih zemaljskih stvari i onih koje pripadaju Nirvani«. A ipak bila je samo »figura, marioneta, kojoj se vi toliko podsmjehujete. Danas joj se smijete zato što joj je oduzeto sve izuzev njezinih slabosti. A ona, zapravo, odražava vaše slabosti.« I, nastavlja Craig proročanski: »Ako se budemo smijali i vrijeđali uspomenu na marionetu, smijat ćemo se vlastitom padu, vlastitim vjerovanjima i idolima koje smo razbili.«

Te Craigove riječi često su mi padale na pamet gledajući predstave na ovogodišnjem PIF-u. U ljudskome rastu lutka je oduvijek bila čudo. U nju je umno zaigrani čovjek ugrađivao najbolji dio sebe. Ona je bila spoj nebeskog i zemaljskog, božanskog i ljudskog. Njezino poniženje počelo je, prema Craigu, kada je neke žene počeše oponašati, a marioneta, budući da joj je pogled bio uperen u nebo, da se zaštiti od ljudske taštine koja će je, kako su joj prorekli, poniziti, ništa nije mogla učiniti da se obrani. Ovaj PIF, simptomatično, većinom dovedenih predstava, svjedoči o tom poniženju lutke kao obožavana idola, pa možda i o tome da je svijet ljudi nahvao prodro do kraja u svetište ljudi nazbilj kakvo bijaše kazalište lutaka.

Možda dalekosežne zaključke ne bi trebalo donositi na temelju jednog relativno skromna uzorka, malog festivala koji siromašnim proračunom više ovisi o ponudi nego što sam može tražiti bolje predstave. Međutim, PIF traje već trideset i tri godine. Na njemu smo se nagledali svega i svačega. Bilo je na njemu predstava koje bi se jedva takvima mogle nazvati. No, gotovo na svakom tom skromnom zagrebačkom lutkarskom druženju uvijek je bilo i predstava u kojima se događalo čudo lutke, u kojoj je ona svojom izražajnošću i majstorstvom lutkara koji joj je udahnjivao život pronicala do biti života koje je dramskim teatrom nemoguće iskazati (zbog toga Craig kao temeljnu kategoriju svoga nikad ostvarena kazališta sanja o glumcu kao o nadmarioneti) ili dosezala metafizičke titraje koji su joj davali privid nadstvarnosti.

Ove je godine upravo to čudo izostalo. Umjesto njega vladala je neka čudna jednoobraznost u tretiranju lutke, koja je više bila pokretani, manipulirani artefakt nego scensko biće koje pod svjetlom scene živi svoj jedinstveni život. Gotovo u svim predstavama prevladavao je najjednostavniji oblik animacije: lutkar je vodio lutku držeći je odostraga i pomičući joj rukom udove i eventualno glavu.

Dodamo li tome ponešto pojednostavnjena bunrakua, u kojem lutkar drži lutku ispred sebe, malo crnog teatra i kazališta sjena te poigravanja s minijaturnim marionetama, bilo je to sve što smo mogli vidjeti u vještini animacije. Ako se o vještini uopće može govoriti. Temelj dobre animacije i u ovakvim tehnikama jest scenska prisutnost lutkara njegovom neprisutnošću, a u većini predstava to se nije moglo zapaziti, dapače lutkar je paradirao svojom glumstvenošću, katkada ograničeno dobrom u pokušaju izlaženja iz svoje meštrije, češće katastrofalno lošom u sveopćem neredu i razbarušenosti u zbrci miješanja vlastitog tijela s mrtvim bićem lutke.

Bilo je i predstava sa same margine lutkarstva. Pokušalo se i s lutkarskim predstavama bez lutke, ako je tako nešto moguće zamisliti. Neki hvale poljskoga Gulivera u kojem je lutka nadomještena njezinim prividom. Glumci su pokretima oponašali scensko postojanje nevidljivih Liliputanaca, ili muhu Gulivera u zemlji divova, ali to je bila iluzija pantomime ili scenskoga pokreta, a ne čudesna prisutnost lutke.

Zbog toga, desetak dana po završetku PIF-a, u sjećanju mi ostaju više fragmenti nego cjeline. Duhovito komponirane lutke Cece Cenove u sofijskoj Princezi koja je skakala. Novorođenče napravljeno od složene krpe i glavice. Izvrsno iskorištene opruge u nogama. Glave koje se odvajaju od tijela izazivajući začudne i komične učinke. Dovršena ljepota lutaka Vesne Balabanić u splitskom Vodencvijetovu letu, napose sjajna suigra Rode i Žabe. Cjelovita iluzija ugrađena u sklop slikovnice u sofijskom Mačku u čizmama. Čudesno ostvarena iluzija slobodnoga pada, najljepša dosjetka u nizu malih duhovitih domislica ostvarenih minijaturnim marionetama u inače predugačkom i razbarušenom praškom Urbildu, pravom košmaru ispremiješanih scenskih jezika.

Možda mi je najviše snu sličilo putovanje kroz san dječaka Jockea u švedskoj predstavi Usred Noći, unatoč nekim kičastim i trivijalnim elementima. I, naravno, ljubljanski Kralj Ubu, savršenom animacijom u kojoj se animatori nisu ni zapažali, grotesknom hladnom jezom kvadratastih lutaka i nadasve kolonama žrtava koje usisava zahodska crna rupa, a one se postvaruju u smrti kuglicama na brojalici.

To bi bilo sve. Malo, premalo i za skromni PIF. On je uvijek znao duhom nadvisivati svoje ograničenosti. Upravo duha mu je ove godine nedostajalo, a glumac se razgoropadio na svetom mjestu Lutke. Možda je i to slika na kraju ovoga stoljeća nade, koje je započeo Craig rečenicom: »S iščezavanjem marionete i sa sve to većom popularnošću ovih žena koje su nastupale na pozornicama umjesto nje, pojavio se onaj mračni duh zvan Kaos, a njegovim tragom i trijumf razuzdane osobnosti.« Luk kazališne duge ovoga stoljeća, iskazan i u čudu lutke, kao da se bliži svome zapadu.

Dalibor Foretić