Oživljeni Hvar

Oživljeni Hvar

Ljetna radionica Pharos — antička kultura hrvatskoga Sredozemlja u Starom Gradu, 24-30. srpnja

»Čuvši da se u brodogradilištu na ušću Tibra dovršava gradnja troveslarke koja će na svoju prvu plovidbu krenuti na ilirske strane, o kojima sam čuo tolike priče, ostavio sam zauvijek — shvatit ću uskoro — svoj tijesni rimski dom. Na putu prema cvatnoj Saloni, gotovo na kraju plovidbe, zahvatila nas je oluja pred kojom nas je spasila duboka uvala Pharosa. Shvatio sam da je to grad koji sam cijelog života tražio. U njemu sam se nastanio, u njemu stekao obitelj. Sada, na koncu životnog puta sjećam se lađe koja me sretno ovamo prenijela. Dao sam klesaru u susjedstvu da je iskleše kao moj zavjetni dar za zidine koje naš grad upravo obnavlja.« Otprilike ovakav siže, u opisu poznatog rimskog reljefa s prikazom lađe iz 1-2. st. poslije Krista, naknadno uzidana u zvonik župske crkve u Starom Gradu, donosi — dakako mnogo poetičniji u opisu detalja i imena — seminarski rad jednog od učenika koji rade u ljetnoj filološkoj radionici u okviru projekta Pharos — antička kultura hrvatskog Sredozemlja.

Stari Grad na Hvaru pomladi se za ljetnih mjeseci. Iz Hrvatske i iz svijeta dolazi mladost svih uzrasta i profesionalnih stupnjeva da uči, pleše, radi, svira, kopa, crta. Uz spomenuti seminar razvile su se tri konzervatorske radionice. Jedna je posvećena konzervaciji i restauraciji keramike, druga mozaicima, treća klasičnoj i novovjekovnoj latinskoj i grčkoj filologiji i povijesti antike na hrvatskoj obali. Sve tri vezane su za dugogodišnju djelatnost splitskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu u istraživanju i konzerviranju starograjskih spomenika, osobito onih arheoloških.

Sustavnim arheološkim sondiranjima provedenim u posljednjih desetak godina na svjetlo su izišli neočekivani elementi urbane topografije jednog od najstarijih gradova na hrvatskoj obali. U blizini ranokršćanskih dvojnih bazilika sv. Ivana i Marije arheolozi su nedavno konačno otkrili ugao antičkog Farosa. Stereometrija očišćenih gradskih bedema, brojni nalazi ostataka ilirskog, grčkog i rimskog naselja, te kasnoantičkih, starohrvatskih i srednjovjekovnih slojeva, ovjerovili su ono što su arheolozi desetljećima slutili — da je Faros u svojoj spomeničkoj stratigrafiji vjerojatno najbogatiji lokalitet koji smo dobili u baštinu. Za naše prilike bilo je neuobičajeno da su sva ta novija istraživanja dobila promptnu te punokrvnu stručnu i znanstvenu, preliminarnu, a potom dijelom i konačnu interpretaciju — prvo monografijom Jasne Jeličić-Radonić o dvojnim ranokršćanskim crkvama, zatim katalogom izložbe koju su splitski konzervatori zajedno s nekoliko hrvatskih specijalista za antičke teme svojedobno postavili u uvijek agilnim Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu, konačno sa stalnim muzejskim postavima u dominikanskom samostanu i u palači Bjankini u samom Starom Gradu.

Sve te spoznaje i poduzeti poslovi pridonijeli su da se uspije obraniti i starogradski ager, najveća i najplodnija ravnica na jadranskim otocima, ujedno najstariji i najbolje očuvani antički katastar na Mediteranu i u Europi, kojemu je prijetila nekadašnja zla sudbina Isse, Narone, Salone i tolikih drugih znamenitih spomeničkih lokaliteta. Pokretanje ljetnih radionica u Starom Gradu, idejom Jasne Jeličić-Radonić, pokazuje da ništa od prethodno spomenutoga — ni arheološka istraživanja ni publiciranje ni izlaganje pronađenih artefakata — nije bilo samo sebi svrhom. Stari Grad zajedničko ime za više gradova koji su rasli i propadali na istom mjestu. Svaki novi Stari Grad — rado ću i ovdje parafrazirati Calvina — kompaktan poput živućeg tijela s njegovim mirisima i njegovim dahom, kao ogrlicom se razmeće onim što je ostalo od starih Starih Gradova raskomadanih i mrtvih. Ono što danas činimo jest pokušaj da ih vidimo simultano, da se krećemo lako kroz njihov gust, prvorazrednim spomenicima do kraja zasićen prostor. Spomenike najčešće pukom verbalnom inercijom nazivamo baštinom. Najčešće se ne uviđa (pogledajte samo Trogir, Korčulu...) da su oni infrastruktura jednako važna poput vodovoda, poput struje.

Starograjske ljetne škole održale su turistički život tog grada u ovim najtežim godinama. Dale su, međutim, Starom Gradu mnogo više od toga. Omogućile su mu da se prepozna i otkrije vlastiti kulturni identitet kojim će se u budućnosti jedino i moći predstavljati svijetu zasićenu pauperskim turizmom, koji se krajolicima apsolutne ljepote i našom kulturnom baštinom koristio kao jeftinim kulisama i pukom sirovinom. Kroz Stari Grad prolaze mladi koji tu, učeći, radeći, razgovarajući, uživajući, grade neke od svojih najljepših uspomena (koje se uvijek vezuju uz konkretne prostore i ambijente) kojima će se kao zreli ljudi cijelog života vraćati kao emocionalnim i intelektualnim uporištima. Tko da tom gradu i otoku dade bolji glas?

Ali, važno je odmah kazati da konzervatori te ljetne škole smatraju prije svega »regrutnim centrom« za svoj kadrovski pomladak i to u onim konzervatorskim i humanističkim disciplinama koje se osobito deficitarne. U tim radionicama već je inventirana, konzervirana i restaurirana glavnina keramičke, skulpturalne i mozaičke građe iskopane proteklih godina u Pharosu. Ako znamo za urođenu sklonost arheologa da mnogo brže istražuju mašklinom negoli perom, a da nam u muzejima sve brže rastu mogile nekonzerviranih artefakata, onda starograjski rezultati djeluju ne samo utješno nego i kao vodilje za buduću praksu. Osobito je pri tome važno iskustvo kojim studenti shvaćaju da svojim crtežima, rekonstrukcijama, restauratorskim zahvatima na antičkoj krnčariji i mozaičkim tepisima grade čitav prsten tumačenja jednog iznimnog lokaliteta zajedno i ravnopravno s budućim povjesničarima, povjesničarima umjetnosti, a arheolozima i filolozima, koji svoje znanje Ciceronova latinskog i Homerova grčkoga koriste u čitanju natpisa i povijesnih izvora o Pharosu, Hvaru, o hrvatskoj obali i njezinoj sudbini u drevnim vremenima. Jedan od najvažnijih segmenata filološog dijela radionice jest prevođenje monumentalnog Farlatijeva djela Illyricum sacrum, na kojemu pod vodstvom Brune Kuntić Makvić radi sad već više generacija zagrabačkih studenata na odsjecima za povijest i klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta.

Teško je dočarati koncentrat iskustava kojim u relativno kratku vremenu gimnazijalci (vodi ih profesorica Ivana Jelić), studenti i novopečeni stručnjaci otkrivaju punoću budućega zvanja i svoje humanističke misije, jer se u radionicama smjenjuju seminarske vježbe, dnevna i večernja predavanja, posjeti drugim grupama, zajednički obilasci arheoloških lokaliteta (ove godine sudionici će posjetiti Korčulu). Zajednički rade na multimedijalnom prezentiranju svog rada. Jedna skupina dovršava CD kojim će se prikazati povijest Pharosa.

Osobito je, međutim, važno da su sami Starograđani, kao i niz institucija, koje trebaju poduprijeti čitavu inicijativu, shvatili značaj i dalekosežni smisao djelovanja tih radionica. Razumijevanje gradske uprave, na čelu s njezinim sadašnjim načelnikom, kao i njegovih prethodnika, ništa ne ilustrira čvršće od činjenice da je za čitav taj grozd kulturnih događanja posvećena prelijepa palača poznatog preporoditelja Jurja Bijankinija, u koju se još prije nekoliko godina kanilo smjestiti katastarsku upravu. Danas je ona sjedište novoosnovanog Centra za kulturu s njegovim zbirkama i s glazbenom školom. Ministarstvo kulture širokogrudno je pomoglo uređenje arheološke zbirke, koja je zamišljena i kao praktikum ljetnih radionica. Hrvatska komisija za UNESCO dala je svu moralnu potporu i internacionalni biljeg čitavom programu.

Potvrđuje se pravilo da intuicija koja postane vizija — kada se djelotvorno potvrdi u praksi i u konkretnom ambijentu koji je u stanju da je razumije — može lančano pokrenuti čitav zamašnjak rehabilitacije donedavna zapuštena kulturnog života. Starogradske konzervatorske radionice ljeti, solinske zimi (jer se tijekom siječanjskih praznika aktivnost nastavlja u Solinu) širinom ciljeva, konkretnošću rezultata, otvaraju posve nove perpektive u očuvanju spomeničke baštine, ali i u redefiniranju kulturnog turizma po stvarnoj mjeri gradova baštinika.

Joško Belamarić