Odbljesci ljeta

Umijeće prežgane juhe

Treći mediteranski Shakespeare Festival opipavao je slutnju, materijalno uporište četvrtoga i poslane su kartoline Zlatni ljudi svima s porukom: Zahvalni onima koji su uz nas, a koji nisu, ne znači da su protiv nas

S činjenicom da je u umjetnosti, kao što reče C. Pavese, prva i temeljna teškoća dati kao iznenađenje dobro poznate stvari, suočeni su svi koji se bave priređivanjem umjetničkih manifestacija. U Hvaru, u sjeni Arsenala i kazališnog zdanja, koje sagradi Pietro Semitecolo 1612, nekako u vrijeme kad William Shakespeare sumira svoj duhovni i materijalni opus, održan je III. mediteranski Shakespeare Festival (MSF).

Za razliku od Dubrovnika, gdje se ritualno uručuju ključevi grada glumcima, u Hvaru ključ kazališta, veličine dvanaest centimetara, pomalo nagrižen hrđom, umjetnicima bez kurtoazne besjede uručuje Milan Lakoš, gradonačelnik, glumac, pjesnik i čovjek od snohvatice. U neku je ruku kao Smojina Vaša Svitlost. MSF ima ključ Hvarskog pučkog kazališta i dva mala titan-ključa od Poglavarstva, gdje je press i Philipsov kompjutor.

Iako je jarbol ispred gradske Lože, otvaranje festivala je bez fanfara, bez zastave i vatrometa. U podne gesti otvaranja Sunce je jedino svjetlo. Otvaranje ovog festivala je kao pripravak one glasovite Hamvasove prežgane juhe. Nenametljiva jednostavnost koja neškodljivo opominje razmetljivi raspust duha. Čin otvaranja bez dekorativne je prigodnice igrokaza, bez visokih uzvanika i blagajnika, političkih inkasatora. MSF otvoren je izložbom slika Tomislava Buntaka. On je za otvorenu korespodenciju festivala napravio seriju razglednica Zlatni ljudi, koje odražavaju ovogodišnji duhovni nacrt festivala.

Zijah Sokolović, usto što je glumac, poduzeo se i pedagogije, te s Markom Kovačevićem, šefom odsjeka Sarajevske akademije, u dramskom studiju tik do benediktinskog samostana, podučava polaznike gestama i grimasama, tajnama glume i zanatu opstanka na kazališnim daskama. Neke su trule, od drevnosti. Neke od estetske podvale. Uvijek neki čavao prijeti stopi htijenja. Tako, uvečer u deset, rasprodavši ulaznice (prodaje ih se samo 99) za pet minuta, Sokolović igra Cabares, cabarei... na ne baš sigurnim daskama Hvarskog pučkog kazališta.

Samoća ima društvo

Već sutra Željko Vukmirica izvodi Mr. Singlea, te, bez psovke i gorčine, ozvučujući nelagodu ravnodušnosti, ubitačnu samoću pojedinca koji neprestano otvara trajno zatvorena vrata i koji je neprestano na nekom pragu, virtuozno demonstrira zanat, ali i svoju glumačku okomicu. Jeka pljeska potvrđuje da njegova samoća, i samoća njegova lika, imaju društvo. Na Hvar je stigla Farces, mala skupina velikih glumaca predvođena redateljem Victorom Cramerom i na Venerandi, moguće budućoj Europskoj otvorenoj pozornici, stožernoj ideji oko koje se MSF i okreće, izvela Fantaziju.

Riječ je o fantaziji geste i grimase, sabranosti, i lekcija je to mnogim glumcima kako se stvar šika. Oni svijet oštećene mašte promeću u mogući svijet života za maštu. Kriške postojanja razigrano ucjeljuju u svrhovitost. Razgradnja i integracija paralelne su radnje, ne trse se i spajaju. Glumački, redateljski i dramaturški, ovdje je sve u savezu. Filigranski ukucano. Čisto. Kao hvarska čipka, recimo. Kazališni je leksik siguran, daleko od natruhe i natuknice. Spreman za antologiju. Razgaljenu enciklopediju ukusa, koja će se, nakon pomame za tragičnim, jednom napisati rukopisom Maloga Princa i tintom iscijeđenom iz djetinje mašte. Kad je ta razigrana čeljad dobila u Edinburghu, između svih štandova ukusa i ukusića, prvu nagradu, namiren je i utješen lovor i mirtin vijenac. Lovor je, naime, sazrio. Mirta je procvjetala. Ovdje se ne krpari. Ne zbunjuje. Jasnija je namjera. Kako i što sa zmajem? Djetinjim pogledom u nebo, potragom za povoljnim vjetrom, vedrinom i letom. Letjeti može neoštećene duše samo dijete i mudrac. Ostali se voze. Letjelice su postala sredstva. Želja za životom u tihoj životnoj punini, oazi bliskosti i srodnosti, mekoći i uljuđenosti iskričavo tinja, i ako je ostalo što od kazališne katarze, od one zatrte pomasti, onda je to upravo ljekovita narav neukrotiva uzleta.

Napukle daske

Ispred crkve Sv. Marka Sokolović i Kovačević u Javnom satu prezentiraju rezultate dramske i dramaturške radionice. Dvadeset i dva polaznika iz Austrije, Hrvatske i Slovenije hvataju sigurnost i sidrišta geografije tijela, te su u toj hamletovskoj pozornici skliskih grobova nova glumačka mlađ kojoj i nema druge nego poželjeti sreću u kazališnom zvjerinjaku. Čehov, tuberkulozni virtuoz riječi, ovdje na moru, s mirisom slavonskoga virovitičkog kazališta, u redateljskom postavu Damira Mađarića izvodi jednočinke O štetnosti duhana, Medvjed i Prosidba. To ostvarenje gledali su glumci Farcesa s osobitim zanimanjem i zanimljivim komentarima o dosezima, jer su i sami svoja umijeća provjeravali na Čehovu. Dvije su daske pod glumačkim naporima prijeteći zaškripale, pa i napukle, ali nakon uspješna rasterećenja pozornice sutradan je Vukmirica po devetstoti put izveo Povijest moje gluposti. Vukmirica potvrđuje da apsurd, ako ga se vjerodostojno živi, jest stalna otvorenost za mogućnost čuda. I Königsknechtova stota izvedba monodrame Profesore, dajte dva govori o upornosti sve samih glumaca. Sokolović ovdje po 1431. put izvodi Glumac je glumac..., a Matula zbog spriječenosti, nažalost, nije mogao blistavom kreacijom podsjetiti na laži i istine i istinite laži i lažne istine, što je 101. izvedbom Aplauza žalosnom varalici Königsknecht primjereno nadomjestio.

Uz nastup Lada, Cubisma na Pjaci, uličnih svirača, gutača plamena i erotskih vinjeta s vatrom, prvu promociju Udovice na Pjaceti, Gozbom je rezimiran, uz kruh i vino, videozapis, andaluzijske varijacije pjesama u izvedbi Vlaste Ratković, prežganu juhu i hvarske delicije Treći MSF. Opipavala se slutnja, materijalno uporište četvrtog i poslane kartoline Zlatni ljudi svima s porukom: Zahvalni onima koji su uz nas, a koji nisu, ne znači da su protiv nas.

Borislav Vujčić