Nemoguće i za skladatelja

Nemoguće i za skladatelja

Uz premijeru filma Nemoguća misija 2

Filmski serijal Nemoguća misija izronio je iz starog televizijskoga serijala istog imena. Bilo je logično da se, u pogledu glazbe, iz televizijskog serijala preuzme naslovna tema, koju je tada napisao Lalo Schifrin. U prvoj filmskoj Nemogućoj misiji ta je tema prevedena u maniru glazbe akcijskih filmova te je, zbog svojih osnaženih ritmičkih i melodijskih karakteristika, postala jednom od rado slušanih i prečesto posuđivanih instrumentalnih tema na različitim radio-stanicama i televizijskim emisijama.

U takvu je obliku temu Nemoguće misije u njezinu prvom dijelu predstavio Danny Elfman. No, Hans Zimmer, novi skladatelj nove Misije, ponovno je preradio Schifrinovu temu. Sada je tema, jednom osuvremenjena u rukama Dannyja Elfmana, osuvremenjena još jedanput, ali do stupnja pretjerivanja. Doduše i redatelj pretjeruje s konceptom »akcija radi akcije«, pa je možda Zimmerovo pretvaranje Schifrinove teme u heavy-metal verziju donekle i opravdano. Ipak, i ako zaboravimo da je glavna tema ožešćena i ako to prihvatimo kao nužno zlo koje prati redateljevu viziju nove pustolovine g. Hunta, svejedno se ne možemo pomiriti s osjećajem da je glavna tema televizijskoga serijala Nemoguća misija skladatelju nametnuta, te ju je on upotrebljavao površno i simbolično. To više nije tema koja znači identitet nekog filma.

Jedino što oživljuje Zimmerovu partituru su flamenko-brojevi koji prate scene prvoga susreta Hunta i Nyahe u Sevilli. Glazba je efektno uklopljena u ogledavanje Nyahe i Hunta preko živahnih nogu plesačice flamenka. Na trenutak podsjeća na glazbeno-slikovno kontrapunktiranje iz broja The Fencing Lesson u filmu The Mask of Zorro skladatelja Jamesa Hornera. Utjecaji Hornerova Zorroa prisutni su u cijeloj sekvenci u Sevilli, a na jednom ga mjestu Zimmer čak citira.

No osim svijetlih trenutaka u obliku latino-glazbe na početku filma, nekoliko impresivnih, ali kratkih vokalnih dijelova, sva je ostala glazba sintetska i teško metalna. Doduše, u filmu koji je režirao John Woo to ne bi smjelo smetati — a i koncepcija odveć agresivne i preglasne glazbe i inače je skladateljski imperativ holivudskim kompozitorima u filmovima tog žanra. Međutim, to je daleko ispod mogućnost Hansa Zimmera. Glazba je primjerena filmu, usklađena je s redateljskim pretjerivanjem u smislu isticanja akcije radi akcije, ali njegova glazba jednostavno ne može spasiti film od praznih mjesta u priči i osjećaja da tu nešto nedostaje.

Irena Paulus