Ne plači, baby

Ne plači, baby

U kutu nevelikog restorana sjedili su muškarac srednjih godina i mlada djevojka.

— Hajde, smiri se, baby — obrati se muškarac djevojci. — Pa nije to tako strašno.

— Kako nije — usprotivi se djevojka. — Svašta mi je rekla. Nazvala me... kurvom. O, tako sam ponižena!

— Zašto ti je to zapravo rekla? S kojim argumentima?

— Znaš dobro. Zbog tebe. Vidjela te kad si dolazio k meni u sobu. Saznala je da si oženjen i da imaš djecu... Rekla mi je da se odmah sutra odselim... Gazdarice znaju biti tako okrutne...

— Čekaj malo — prekine je muškarac. — Zašto je nazivaš gazdaricom? Ona je tvoja stanodavka, a ne gazdarica. Nisi ti njena mačka da može s tobom raditi što hoće...

— Nisam se smjela upustiti s tobom u vezu kad sam znala da si oženjen i da nećeš ostaviti svoju ženu i oženiti se mnome. Samo si me iskorištavao.

— Ja tebe? I ti to meni kažeš?! A ne pamtiš koliko sam usluga učinio tebi, tvojim rođacima i prijateljima. Našao sam im posao, pomogao da dobiju povoljne kredite, sredio da tvoj otac stekne invalidsku mirovinu... No, ne hvalim se time niti ti išta spočitavam. Samo te podsjećam da ne kažeš da sam ja taj koji iskorištava.

Djevojka je šutjela. Samo je treptala očima jer su joj se u njima pojavile suze.

— No, ne plači, baby — pokuša je smiriti muškarac čiji je glas postao blaži. — Sve će se to srediti. Nema takva problema koji se ne bi mogao riješiti. Naći ćemo ti već sutra novi stan čija vlasnica stanuje drugdje. Negdje daleko.

Priđe im konobar s bilježnicom, zatraži narudžbu.

— Hm — promišljao je muškarac gledajući jelovnik. — Što ćemo uzeti? Može dva kotleta i pomfri? — reče konobaru.

— Pomfrit — izusti djevojka.

— Što? — upita muškarac zbunjeno.

— Kaže se pomfrit, a ne pomfri — kaza djevojka.

— Točno — umiješa se konobar. — Pomfrit.

— Zašto me ponizuješ pred osobljem? — zapita muškarac djevojku kad konobar ode. — Osvećuješ mi se. To nije lijepo od tebe. Zašto to činiš?

Djevojka ne uzvrati ništa. Na licu joj se ukaže zadovoljan izraz.

— No dobro, baby. Danas si takva. Sutra će opet biti sve po starom.

Bila je noć kad muškarac doprati djevojku do kuće u kojoj je stanovala.

— Idem — reče djevojka. — Laku noć!

— Čekaj — zaustavi je muškarac osvrćući se oko sebe, potom je primi za ruku i povede u zamračeni kutak zgrade. — Znači ne možemo gore...

— Moram ići... — promuca djevojka.

— Samo malo, baby — reče muškarac prislanjajući je na zid zgrade, stežući je u naručju i pokušavajući pronaći njezine usne.

— Nemoj — tiho izusti djevojka. — Ne danas. Tako sam nesretna.

— I ja sam nesretan — mrmljao je muškarac podižući joj suknju. — Nesretan sam bez tebe.

Djevojka je očajnički gledala oko sebe. Muškarac prigušeno zastenje.

Iz mraka se odjednom pojavi mačka, prođe polako kraj njih, tiho zamijauče i zamače za ugao. Djevojka se otrgne, spusti suknju.

— Što ti je? — naljuti se muškarac. — Ne možeš me sad ovakva ostaviti.

Djevojka ne reče ništa već pohita prema ulazu u zgradu, uđe unutra i popne se u svoju sobu. Baci se na krevet i zajeca. Nečujeno je plakala i kad su svjetla na zgradama preko puta bila već odavno ugašena.

Slavka Škobić