Možemo li bez dijakritičkih znakova?

U posljednje se doba povremeno susrećemo s prijedlozima (ili zahtjevima) da se hrvatska latinička grafija oslobodi od svojih slova s dijakritičkim znakovima, to jest od š, ž, č, ći đ. Argumenti su različiti. Jedni navode kako su ta slova nepraktična za računala i razne funkcije u telekomunikacijama. Drugi pak ističu tiskarske i dokumentacijske poteškoće. Iz istih tehničkih razloga pišu se onda hrvatska osobna i zemljopisna vlastita imena u tuđim izdanjima bez ikakva reda. Treći protivnici dijakritike upozoravaju kako kulturni zapadni jezici nemaju dijakritičkih znakova, da je to značajka samo zaostalih jezika. Ako već imamo dvoslove za lj, nj i dž, zašto ih, kao kulturi narodi, ne bismo imali i mi za navedenih pet glasova? Predlažu se razna rješenja, za š, ž, č dvoslovi sh, zh, ch ili sx, zx, cx i slično, za ći đ primjerice ty i dy, uz druge prijedloge. Koliko vrijede sva ta mišljenja?

Što se tiče tehničkih pitanja, sigurno je da stanovite poteškoće postoje, ali one su nam na ovaj ili onaj način zajedničke s mnogim drugim narodima i postupno se uklanjaju — u tiskarama je nekada stanje bilo mnogo gore neko danas, pa su se slova s dijakritičkim znakovima malo po malo nabavljala, kod nas najkasnije dolazi đ, jer je to slovo u nas mnogo mlađe nego š, ž, č, ć, a i slabije je zastupano u drugim jezicima (samo u islandskom, farerskom i vijetnamskome, i to s drukčijom glasovnom vrijednosti). I na zapadu se stvari popravljaju, u publikacijama, osobito ozbiljnijima, sve se češće ispravno citiraju imena s dijakritičkim znakovima. Tehnička bih pitanja ostavio dakle po strani, a pozabavio bih se načelnim protivljenjima dijakritičkim znakovima hrvatske latinice.

U prvom redu, posve je netočno da u zapadnim jezicima nema slovâ s dijakritičkim znakovima. Navest ću, bez pretenzija na potpunost, ona slova koja su u pojedinim jezicima ukrašena kakvom dijakritikom. To su u španjolskome n i u, u portugalskome c i a, u francuskome c i obvezatni akcenatski znakovi (i spojeno slovo ś), u skandinavskim jezicima a (i to ĺ i ä), o (i to ö i ř), a njemački uz ä, ö, ü ima i slovo ß, koje od »normalne« latinice odudara više nego bilo koja dijakritika. Nije dakle istina da dijakritičke znakove poznaju samo zaostali jezici kao slovenski, češki, slovački, poljski, litavski, letonski, estonski, madžarski, rumunjski, albanski, turski. A osim toga, nije li naprosto nekulturno nazvati »zaostalim jezikom« primjerice češki jezik?

Bez dijakritičkih znakova zapravo je prije svega engleski jezik. I neraspoloženje prema dijakritici najraširenije je upravo u anglofonim zemljama, a iz njih se i izvozi. U nas pak postoji još jedan izvor neprijateljstva prema dijakritičkim znakovima. To je raspoloženje prošireno prvenstveno u onim krugovima kojima smeta sve što je slavensko. Kako je tu riječ prije svega o diletantima u jezikoslovlju, oni vjeruju da je dijakritika raširena samo u slavenskim jezicima pa bi bilo dobro da je se mi Hrvati riješimo. Takva su mišljenja često udružena sa shvaćanjima o iranskom podrijetlu hrvatskoga naroda i jezika, i slično. Našle su se dakle zajedno anglomanija i slavofobija.

Kada je o diletantizmu riječ, ne mogu se zapostaviti jezični snobovi i površnjaci. U našim sam novinama (i to ne u žutome tisku, koji ne čitam) našao napisano Pushkin, Chekhov, Chaikovsky (ipsilon je tu besmislen). Naravno, riječ je o Puškinu, Čehovu, Čajkovskome, kao što je Zhukovski u stvarnosti Žukovski, ruski maršal i ratni heroj. Kada se mnogo pisao o Čečeniji, često se spominjala susjedna republika Dagestan. Njezin je glavni grad bio predstavljen kao Makhachkala (= Mahačkala). Takvih primjera ima mnogo, bio je primjerice i Bugarin Cvetkov predstavljen kao Tzwetkow. Dva su izvora za takva narušavanja hrvatske pravopisne tradicije. S jedne strane neznanje, udruženo s komotnom lijenosti. Prepisati iz agencijske vijesti, koja je došla na engleskom jeziku, mnogo je lakše nego se potruditi kako bi se utvrdio oblik koji odgovara hrvatskim tradicijama kako se pišu strana vlastita imena iz nelatiničkih jezika (za latiničke je lako, tu se držimo izvorne grafije, iako nam je u jugoslavenskim vremenima više puta bila nametana transkripcija). Drugi je izvor i opet idolopoklonstvo prema engleskom jeziku, dakle svjestan izbor. Uz sve postojeće naše pravopisne nevolje zaista nam nije dobro došla ta s pisanjem stranih vlastitih imena iz nelatiničkih jezika.

Dalibor Brozović