Mozaični vikend-program za intelektualce

»Republika«, časopis za književnost, broj 5-6, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2000.

Kada je uredništvo »Republike« pripremalo ovaj broj, nije ni slutilo kako će crna slučajnost htjeti da prvi tekst u njemu bude svojevrsna posveta jednoj civilizacijskoj znamenitosti. Naime, petom nastavku fikcionalnog dnevnika Skroviti vrt, u kojemu se Luko Paljetak »poduhvatio projekta da dade glas Cvijeti Zuzorić, uzornom liku i svojevrsnom simbolu humanističko-renesansne kulture«, simbolični predložak pejzažu duše i djelomično poprište događanja je Arboretum u Trstenom. Taj je, kako nam je znano, nedavno većim dijelom nestao u plamenu. Bez obzira na tu žalosnu aktualnost i nadahnuto oponašanje, danas silno tražene, memoarske proze, ovaj tekst zapravo je jedino cjelovito ispunjenje očekivanja od časopisa za književnost kojemu je izdavač DHK. To ni u kojem slučaju neće reći kako i među ostalim naslovima nema solidnih ostvarenja, ali je jednostavno nevjerojatno da u časopisu za književnost koji izdaje ceh s više od pet stotina članova nalazimo tek petnaestak stranica čiste književnosti. Teško je zaobići pitanje: kamo se djenula produkcija tog mnoštva naših literarnih viđenika, pa lavovski dio časopisnog prostora DHK-a zauzimaju, uz nekoliko prijevoda, književno-povijesni, esejistički, teoretski, sociologijski, kritičarski i ini slični ogledi? Tu je i odličan objavak Svjetlana Vidulića, koji ispisuje tekst koji je pomalo priča, pomalo učena rasprava, djelomice scenarij i još štošta, a koji je i stanovita parodija svega toga. »Nove pjesme«, treći put u mandatu sadašnjeg uredničkog tima, izbor su stihova »većeg broja (mahom mlađih i manje afirmiranih) autora«, domišljato naslovljen Kita cvijeća različita. Ne hoteći, ni primišlju, spomenutim tekstovima osporavati ravnopravnu pripadnost pojmu književnosti, pripominjem da se iščitavajući »Republiku« možda možete osjećati kao muha koja je uletjela u hladnjak koji su nakon toga zatvorili, to jest, ne može se reći da ste bedasti što to činite, ali vam se čini da ste ipak bili nedovoljno upućeni.

Bez bio-bibliografije

No, krenimo redom. Blok Istraživanja baštine donosi tekstove Nedjeljka Mihanovića i Marije Mitrović. I dok Mihanović ocvalim pozitivističko-romantičnim pristupom (»...Očaravalo ga je titranje sunčane svjetlosti na horizontu i u magličastoj daljini, smaragdni otočići i zavjetne crkvice što snatre s tornjevima u nepomičnosti tajanstva nebeske modrine,...«) uspijeva čitatelja uvjeriti kako je, inače posve neopravdano zapostavljan hrvatski pjesnik, Jeronim Korner —zapravo sladnjikavo dosadan, dotle tekst Marije Mitrović razmatra Trst u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća i izvješćuje nas o tome kako je Trst, što se tiče književnosti, nešto poput željezničkog kolodvora u Perkoviću, gdje su svi manje-više bili, ali su se zadržali tek toliko koliko je potrebno da njihov vagon priheftaju na drugu lokomotivu.

Slijedi razmatranje Stanka Lasića o antropološkoj teoriji Renéa Girarda, znanstvenika koji »analitičkim prosedeima i racionalnom argumentacijom otkriva da je svijet izgubljen bez Božje prisutnosti«. To polemičko obraćanje Girardijevu viđenju povijesnoga napretka obiluje poticajima na prevrednovanje važećih obrazovnih datosti.

Spomenuta Kita, koja obaseže četrdesetak stranica, ne sadržava, na žalost, nikakve bio-bibliografske podatke mladih pjesnika, što bi ovom bloku svakako udahnulo više smisla negoli je afirmacija potencijala i obećanja. Književnost u prijevodu bavi se Daniilom Harmsom i zanimljivom argentinskom spisateljicom hrvatskih korijena Carmen Verlichak.

Ogledanje ogleda

Ostatak časopisa gura vodu na mlin modernističke parafraze — kako je književnost postala odveć predvidljiva i da je jedino što je još zanimljivo: teorija književnosti. Ispod nadnaslova Nova francuska proza X. Marinko Koščec proniče u razloge s kojih se u Francuskoj »devedesetih godina, a posebno u njihovoj drugoj polovici, pojavio čitav val mladih ili još neotkrivenih spisateljica koje često zasjenjuju svoje muške kolege«, dok Ogledi, istraživanja otiskuju radnju Helene Sablić Tomić: »Što je ostalo od romana Koraljna vrata deset godina poslije.« Dubravka Crnojević-Carić odabrane je Šnajderove citate povezala vlastitim analitičkim umecima u erudicijski konstrukt naslovljen Slobodan Šnajder: nepodnošljiva lakoća letenja. Taj tekst jedan je od odličnijih pokušaja na tragu već spomenute dosjetke o odnosu književnosti i metajezičkih modernih opčinjenosti. Pavao Pavličić, pak, uvio je svoje zgražanje nad činjenicom da u Hrvatskoj postoje dva dvotjednika i jedan tjednik za kulturu u pismo adresirano prodavačici novina, dočim je Tonko Maroević, član uredništva »Republike«, uz još tri, što pogovorna, što predgovorna teksta, napisao i In memoriam Olinku Delorku. Serijalnom rubrikom Televizija o književnosti i uobičajenim kritičkim prikazima knjiga dosljedno je zaokružen koncept: Mozaični vikend-program za intelektualce.

Davor Šišmanović