Majstor melodrame

U povodu ciklusa filmova Davida Leana

Nema baš previše dvojbi o najuspješnijemu britanskom redatelju nakon Drugoga svjetskog rata. Zbroje li se komercijalni uspjesi, aklamacije publicista, a i ugled u većine, onda se na vrh svakako penje David Lean (1908-1991). Ako ništa drugo, dobio je dva Oscara, još pet puta bio je nominiran, nagrađivala ga je Britanska filmska akademija. A od prvih velikih priznanja do posljednjega protegnulo se više od četrdeset godina. Neko vrijeme konkurirao mu je Carol Reed, koji se brzo umorio, mogući suparnik Hitchcock već je dugo bio u SAD, redatelji struje britanskog socijalnog realizma bijahu neujednačenih opusa, i tako je u Albionu Lean sve sigurnije postajao prvakom kinematografije.

Tko i dvoji u svezi s vrijednošću njegovih filmova, barem neće nijekati nešto u svezi s važnim dijelom tajne njegovih uspjeha. Lean je, naime, najprije bio reprezentativno britanski redatelj, a zatim, kad je 1955. prešao u SAD, prilagodio se bolje od drugih britanskih redatelja, a da opet nije naštetio svom britanskom pedigreu.

Reprezentativno britanski sineast? Lako se to razabire u vrstama filmova i tematske okupacije kojima je ubirao neizbrojive poene. Debitirao je, u korežiji s Noelom Cowardom, poludokumentarnim filmom Borimo se na moru (1942), a dokumentarizam je bio ono što su Britanci iznimno cijenili: britanski dokumentaristički pokret proslavio ih je tridesetih godina, iskazao se tijekom rata služeći domovini, a u zemlji ne baš naklonjenoj filmu dokumentarnim se filmovima ponekad i lako dokazivala korisnost nove vrste spektakla. Bio je to ratni film, a ratu će se vratiti i u Hollywoodu.

No, u zemlji blistave književne i kazališne tradicije, koja je dugo prigušivala svoje filmske pontecijale (pa dva najveća svjetska filmska zabavljača, Chaplin i Hitchcock, postadoše Holivuđani), ugled se mogao steći i primjerenim vezivanjem s tradicionalnim umjetnostima. I Lean 1946. i 1947. ostvaruje dvije izvrsne adaptacije Charlesa Dickensa — Olivera Twista i remekdjelo Velika očekivanja. Tim djelima s prepoznatljivim književnim podrijetlom, ali inteligentno prikrivenom ekspresivnom vizualnošću i filmskim ritmom izlaganja, Lean je stvorio ekranizacije Dickensa koje nikada nisu nadmašili. No, i ekranizacijama će se on vratiti u SAD, prilagodbama suvremenijih djela — Pasternakova Dr. Živaga (1965) i, uspjelijim, Putom u Indiju (1984) prema E. M. Forsteru. Trag Hollywooda u tim je filmovima bio neizbježiv, ali linovska engleska ozbiljnost bila je dostatna da se uoči razlika.

Čitatelju je možda manje poznato da tridesetih godina specifičan britanski žanr bijahu tzv. imperijalne epopeje, filmovi u kojima se veličala britanska nazočnost u dalekim svjetovima. Ti prokolonijalni filmovi, dakako, počeli su nestajati umiranjem Imperije, britanski utjecaj preko službi, banaka itd., čini se nije bio atraktivan za film, ali sjećanja na taj žanr nije bilo lako izbrisati. Najuspjeliji u prikrivanju bio je upravo Lean, koji je unio dozu kritičnosti kakva odgovara novome vremenu. Vidi se to iz dva ratna filma, dva oskarovca — Most na rijeci Kwai (1957) i Lawrencea od Arabije (1962, uz Velika očekivanja njegov najuspjeliji), koji prikazuju djelovanja Britanaca na terenima nekadašnjih kolonija. Noviji iz te skupine, Put u Indiju, pokušava, pak, biti malko i pokajničkim mostom prema toj zemlji. Usporedbe radi, kad smo već pri Leanovu prvenstvu, filmovi Attenborougha (Gandhi) i Minghelle (Engleski pacijent), u mnogočemu slični Leanovima, tek su njihovi odbljesci.

Gotovo se, međutim, zaboravilo nešto što povezuje većinu tih dosta raznovrsnih Leanovih filmova, a to je melodrama, odnosno melodramski elementi. Uglavnom nema kinematografije koja se nije trudila oko toga žanra, a Britanci su u tome dali poseban prinos. Tako u vremenu Leanovih početaka caruju melodrame kompanije Gainsborough, melodrame sa sadržajima iz povijesti ili suvremenosti, često s likovima zlih žena, kojima može doskočiti jedino još zločestiji James Mason. Lean, međutim, snima 1945. nekada slavljen Kratak susret, film s minimumom senzacionalističkih atributa. A melodramski elementi, u pričama o preljubu ili ne baš dopuštenoj vezi s vrhuncem u seksualnoj histeriji Put u Indiju, bit će ključni, uplest će se i u druge Leanove filmove (Dr. Živago, Ryanova kći /1970/), a jedan od njih (Ledeno doba) bit će njegov uspješni američki debut. I ti su filmovi uvijek bili rado gledani i cijenjeni u dobru dijelu kritike. U današnje vrijeme smatraju ih, dakako, odveć neporočnima, i iako se Leanova neporočnost smanjivala, on je u naprednostima te vrste zaostajao za drugima. Seks se svodio na metafore, metonimije. U Kratkom susretu izvanbračnim ljubavnicima ne uspijeva dočepati se kreveta, dok je homoseksualnost Lawrencea od Arabije naznačena eufemistički. Sve to ljutilo je borce za istinu, koji misle da je njezin progovor u samome činu i, naravno, njegovu eksplicitnom pokazivanju.

Pokreće se sada pitanje o Leanovoj viktorijanštini, za mnoge prihvatljivu elementu u nekadašnjim ocjenjivanjima Leana u Britaniji. Koliko, kako i ako nje u njegovim filmovima ima, moglo biti predmetom rasprave koja bi se reperkutirala i na stvaranje sudova o britanskim filmovima, kao i njihovim produžecima u američkima. No, umjesto toga, prebacimo se na drugi, možda sličan teren. Lean je bio iz kvekerske obitelji i prvi je film navodno vidio tek u desetoj godini života pa se pitamo kakve bi filmove tek radio da je prvi film odgledao u dvadesetoj, tridesetoj... A ženio se šest puta, među ostalim svojim glumicama. Ispričao je nešto o tome i našemu redatelju Fedoru Hanžekoviću. U prvom njihovu susretu Hanžeković ga je podario šljivovicom, a kako se bračnom paru Lean — Ann Todd to piće svidjelo, svome psiću dali su ime Slivovic. U drugom susretu Lean je spomenuo da se rastao od supruge i da mu je ona odnijela sve — uključujući i Slivovica.

No, da ne bismo zabrazdili u biografiji, završimo s Leanovim djelom, ali s drugom osobom. To je slavni, nedavno preminuo, glumac Alec Guinness. Svoj uspon on duguje najviše upravo Leanu. S likovima Pocketa i Fagina u dvije adaptacije Dickensa počela je njegova karijera. A i do vrhunca ga je doveo Lean filmom Most na rijeci Kwai, za ulogu u kojem je Guinness dobio nagradu Oscar.

Ante Peterlić