Ljubav

U spomenutom broju našeg zajedničkog lista »Novost« objelodanjen je i početak »romana divljega zapada« Zlatka Crnkovića, Gusar kopna. U kratkom predgovoru tom svom nedonoščetu, autor skromno izjavljuje: »Moram priznati da sam uzeo temu od Karl Maya, pa zato ni ne želim da roman dođe pred širu javnost.« Prvo poglavlje nosi naslov Krvavo prijateljstvo, a počinje ovako:

»Bijaše krasno proljetno jutro na prostranim prerijama Divljega Zapada domovine crvenokožaca. Lagani vjetrić tiho pjevaše svoju staru pjesmu a pogdjekoji lješinar bi graknuo u zraku tražeći okom hranu, kojega uginuloga bivola ili makar kakovu strv pa i samoga čovjeka, što ovdje nije riedkost.«

U to vrijeme ni Ivo ni ja nismo, naravno, bili osobito pismeni. Nismo, primjerice, razlikovali »č« od »ć« i bili smo pod snažnim utjecajem stranih uzora koje smo čitali u lošim hrvatskim i srpskim prijevodima.

U istom broju nalazimo i moju prvu humoresku Idealan sin objavljenu pod pseudonimom Dabar (što je bilo moje tadašnje »konspirativno« ime), a na kraju potpisanu pravim imenom: »Z. Crnković«. Humoresku je Ivo čak i ilustrirao, a sastojala se gotovo isključivo od dijaloga između autora i njegova prijatelja Fedora Tarandeka. (Budući da je riječ o humoreski, ime i prezime trebalo je biti smiješno.)

Radi se zapravo o prepričanom, otrcanom i neduhovitom vicu što završava doslovce ovako:

»— Onda sigurno ostaje kasno vani; zabavlja se?

— Kaki, ta nije zabadava idealan sin. Igra se samo kod kuće sa lutkama. On naime ima tek osam dana.«

Većinu smo tih listova Ivo i ja zajedno izdavali, ali smo neke od njih poslije uređivali i svaki za sebe. Ivini su »samostalni« listovi bili mnogo bolje opremljeni i bogato ilustrirani. Moji su bili skromnijeg izgleda i sastojali se uglavnom od mojih tekstova, proznih i poetskih. Jer, ja sam u tim godinama pisao i pjesme, od kojih su neki fragmenti ostali u sjećanju, ne samo mom i Ivinu, nego i nekih naših prijatelja, primjerice ova dva stiha:

Danas sam tako umoran, prebit.

Kupo se nisam. Čitam Babbit.

(Babbit je bio tada popularni roman Sinclairea Lewisa, prvog američkog nobelovca.)

Možda ovi stihovi djeluju još smješnije zato što je pjesnik, koji je tu pjesmu sklepao u svom rodnom Čaglinu, zapravo imao na umu da tog dana nije išao na kupanje na Londžu, a ne da se nije kupao kod kuće, u kupaonici, koje u Čaglinu, naravno, nije ni bilo.

Nakon što sam dva ljeta, 1947. i 1949, proveo na »dobrovoljnim« radnim akcijama, napisao sam i nekoliko socrealističkih pjesmuljaka koje sam potom objavio u »Našoj kronici«, listiću koji sam sâm izdavao. Ne sjećam se više kako je jedna od njih dopala ruku mojoj tadašnjoj profesorici hrvatskoga gospođici Muchi — sve mi se čini da sam jednom u razredu čak i recitirao tu pjesmicu koja je nosila naslov Hej, Slaveni, a posljednja je strofa glasila ovako:

Visoki jarbol kao da je grc'o,

Trobojnica spuštala se s njega,

Kao da je jarbol suze vrc'o,

Drvo bješe hladnije od leda.

Kako se to zbivalo 1948. godine, dakle neposredno nakon Rezolucije Informbiroa, profesorica je učenicima stručno objasnila da pjesnik u toj pjesmi aludira na našu zajedničku, opću žalost, što smo nezasluženo izopćeni iz socijalističkog tabora. Autoru pjesme, naravno, nije bila ni nakraj pameti takva interpretacija dok je klepao pjesmu, ali je opće poznato da pisci često nisu svjesni svih konotacija i implikacija u svojim djelima, pa ih ponekad kritičari moraju upozoriti na značenja i tumačenja koja su njima, u žaru stvaranja, promakla.

Začudan je podatak i to da smo Ivo i ja objavili (samo) prvu stranicu prvog broja časopisa »Atletika«, u kojem je glavni naslov »tiskan« masnim slovima (deblje izvučen rukom): »Natjecanje 4. V. 1945«. Dakle, pred samo oslobođenje Zagreba, na kraju Drugog svjetskog rata, dva su se klinca u Banjavčićevoj ulici bavila nečim sasvim različitim od onoga što je tih dana zaokupljalo njihove roditelje, susjede i znance — organizirali su, na skladištu starog željeza u Heinzelovoj, lakoatletsko natjecanje u kojem su samo njih dvojica nastupili, a onda su pohitali da to zabilježe u netom pokrenutom »stručnom« časopisu!

Izdavač je časopisa bilo »Zickovo Atletičarsko Društvo« (ZAD). Valja napomenuti da je ZICK bilo društvo samo nas dvojice, a ime mu se sastojalo od isprepletenih inicijala njegovih članova, Zlatka Crnkovića (Dabra) i Ivana Kušana (Tigra). Na dnu stranice stoji napomena ispisana crvenim slovima na pisaćem stroju: »Upamtite! Mi ne izdajemo Atletiku zbog zarade već zbog širenja te najbolje grane športa u našem krugu! UREDNIŠTVO I UPRAVA.«

Iako u podnaslovu stoji ispisano verzalom »Crnković prvak sa začudnim rekordima«, činjenica je da su rezultati, čak i za naše tadašnje godine, bili više nego skromni, da je zapravo riječ o izrazitim atletičarskim antitalentima. Međutim, sportski nam žurnalizam nije bio posve stran, što se može zaključiti i iz ove »reportaže« s održanog natjecanja:

»Troskok je igran dosta mlitavo. Crnković postigne značajni uspieh 7 m 84 cm. Kušanu dugo ne uspieva ni skočiti...«

»Najveći uspieh je postignut u skoku u vis. Prepreka je dizana od 60 na 65, 70, 75 cm, gdje Kušan ostaje zajedno sa postignutim rekordom 75 cm.«

Crnković je na kraju postavio svoj rekord, s preskočenih 83 cm. S obzirom na moju tadašnju visinu, rezultat je bio zapravo bijedan. Jedina nam je isprika mogla biti što smo se prvi put u životu uopće bavili tako nečim, što nismo prije toga bili ni na jednom lakoatletskom natjecanju, a da o tehnici skakanja i ne govorimo. Nismo bili čak ni sigurni kako se izvodi troskok.Pavao Pavličić