Ljubav -

Na zidu na zagrebačkoj Trešnjevki stoji ovakav natpis: Andrea, lancuni te pamte. Upravo je nevjerojatno koliko je poruka zbijeno u toj jednostavnoj rečenici.

Jer, ponajprije, zanimljiva je hrabrost toga pisca, koji je očito Dalmatinac: ondje, među ljutim kajkavcima, on odlučno rabi svoj zavičajni idiom, i time postiže višestruke učinke. S jedne strane, naglašava kako je poruka privatna, i kako će je razumjeti onaj koga se tiče; ističe, dakle, intimu, njezinu važnost, tajnu što je njih dvoje čuvaju samo za sebe. S druge strane, on tu poruku ispisuje na zid, šalje je u javnost, pa tako prisiljava onoga tko natpis pročita da se obavijesti što su to lancuni, i da razmisli o čitavoj stvari. Na taj način pisac izdiže intimu do nečega što ima općenitu važnost, što se tiče svih onih prolaznika.

U drugu ruku, autor rabi i smionu pjesničku sliku. Lancuni postaju živo biće koje može pamtiti, što znači da je ljubav toliko jaka da i neživim stvarima daje ljudske osobine. Isto tako, tim se natpisom implicira kako te plahte ne pamte samo dotičnu Andreu, nego pamte i onoga tko je s njom na tim lancunima ležao, a i ono što se između njih događalo. Još više, poruka — složenim prijenosom značenja — sugerira kako i nisu toliko važni lancuni, koliko ljubav koja se uz njih vezuje i sve ono što ta ljubav znači piscu tog neobičnog grafita.

Ukratko, ta jednostavna rečenica sadrži sve ono što prava poezija mora u sebi imati: prvo, slikovita je, i drugo, s mnogo mudrosti računa na čitatelja.

Ali, najvažnije je od svega upravo to što se ta izjava nalazi na zidu. A to je ujedno i najzagonetniji njezin aspekt. Zašto je zaljubljenik — koji je, očito, svoju ljubav izgubio — osjetio potrebu da o njoj progovori upravo na ulici? Zašto nije tu rečenicu poslao u pismu, ili je prenio telefonom, ili je po nekome usmeno poručio?

Praktični razlog mogao bi biti u tome što se prekinula svaka veza između njega i te njegove Andreje. Ona, recimo, više neće da čuje za njega, i to ni u kojem obliku: ne diže slušalicu kad joj telefonira, pisma baca neotvorena, ne želi razgovarati kad joj on šalje prijatelje s porukama. Ali, ona možda prolazi tom ulicom, jer blizu stanuje, pa tako neće moći a da ne vidi natpis, da ne pročita ono o lancunima i da se ne sjeti svega što se na tim lancunima događalo. Tako je ulica ne samo jedino, nego i najbolje mjesto na kojem se ta poruka može sročiti.

Jer, tom su ulicom možda njih dvoje skupa prolazili, pa će učinak poruke biti utoliko jači. Ulica je već na neki način obilježena ljubavlju, te će sve to skupa snažnije djelovati. Pa, premda ima nečega osvetničkog u činjenici da se ljubavni lancuni iznose na ulicu, poruka ipak pokazuje i da je zaljubljenik očajan, i da je spreman na sve kako bi povratio izgubljenu dragu. Kako je spreman posegnuti za najjačim adutom, a to je upravo ulica. Jer, ulica je mjesto koje ima i te kakve veze s ljubavlju. Ljubav uvijek nekako dospijeva na ulicu, i na ulici se zbivaju njezini najjači trenuci. Ne samo zato što se zaljubljenici često na ulici prvi put susreću, niti zato što se i sam rastanak katkada zbiva na ulici, nego iz jednoga drugog, mnogo dubljeg razloga: na ulici ljubav doživljava svoje najvažnije provjere, u prostoru i u vremenu.

S tim će se složiti onaj tko uoči da se parovi često ljube na ulici, i da onuda hodaju držeći se za ruke. Zašto to čine? Zar se ne bi mogli skloniti u kakav haustor, ili u park, zar je međusobna privlačnost tolika da ne mogu pričekati ni toliko dok se ne nađu na kakvu skrovitom mjestu, pa da onda dadu oduška svojim osjećajima?

Neće biti. Meni se čini da je razlog upravo u provjeri. Na ulici se, naime, ljubav suprotstavlja svemu drugome, svim drugim sferama života u koje su oboje zaljubljenika uključeni. Na ulici teče promet, ljudi se nekamo žure, rade javni satovi, ondje su izlozi, ondje su reklame i političke poruke. I zato su zaljubljenici uvijek u prilici da se pitaju jesu li spremni žrtvovati sve te stvari u ime svoje ljubavi: jesu li se spremni oglušiti o obveze što ih simbolizira promet, jesu li spremni odustati od bogatstva što ga simboliziraju izlozi, jesu li doista sigurni kako je osoba koju ljube bolja i ljepša od svih onih prolaznika s kojima je na ulici moraju stalno uspoređivati. Zato na ulici intenzitet ljubavi raste. Zato, a ne zbog toga što na ulici valja biti pristojan, pa se u dodiru ruke mora zbiti sve ono što bi se u drugačijim prilikama iskazalo na drugačiji način. Kad se sve te kušnje prevladaju, ulica postaje mjesto na kojem ljubav pobjeđuje, i mjesto koje se trajno pamti, mjesto najjače ljubavi.

Upravo to je druga važna uloga ulice: ona, naime, obilježava ljubav i u vremenu. Jer, uz nju se vezuju sjećanja, na njoj se događaju sastanci i rastanci, pa zato onuda više ne možemo proći a da se ne spomenemo onoga što se tu odigralo. Oboje zaljubljenika — bez obzira na to jesu li još skupa ili nisu — počinju doživljavati ulicu kao nešto svoje, intimno, kao dragu uspomenu, poput stare fotografije, svežnja pisama, ili medaljona s pramenom kose. Ulica traje u njihovu životu kao čvrsta točka, kao nešto što im potvrđuje da se sve ono doista zbilo.

Ulica, ukratko, postaje važnija od onih lancuna na kojima je ljubav, doduše, doživjela svoj vrhunac, ali je cjelinu njezine važnosti (i cjelinu života oboje zaljubljenika) kadra izraziti samo ulica. Pa, je li onda čudo što je onaj nesretnik osjetio potrebu da i te lancune iznese na ulicu, da ondje posvjedoči o njihovu postojanju i o njihovoj važnosti? On, koji je ostao sam, nema više ničega, možda nema ni same te lancune. Ima samo ulicu, i mogućnost da uz njezinu pomoć oživi dio onoga što je bilo, da ulicu kao mjesto ljubavi — i lancune kao njezin simbol — opet dovede u vezu.

A mi, koji onuda prolazimo i čitamo natpis, nesvjesno mu u tome pomažemo.

Pavao Pavličić