Ljepota otvorene scene

Prošli sam put govorio o tome kakvu sam imao sreću u životu jer sam mogao raditi u kazalištu i o tome da ne volim režirati predstave samo u klasičnim kazalištima, nego i vani u prirodi, na trgovima i ulicama. Već dva puta dobio sam poziv na suradnju s Ljetnim festivalom u Dubrovniku. To me veoma obradovalo. Mogao sam raditi u pradavnim zidinama toga grada u ambijentu koji je za kazalište dušu dao.

I u drugim zemljama postavljao sam predstave na otvorenom. Na primjer u finskom Tampereu. Ondje postoji neobično ljetno kazalište. Publika, naime, sjedi u gledalištu koje nije natkriveno i okreće se. U klasičnim kazalištima obično postoji mogućnost da se okreće pozornica i na taj način može se izmjenjivati scenografija.

U Tampereu, u parku na obali jezera, gledatelji prate kazališnu predstavu koja se odvija u prirodi oko njih. Kad završi jedan prizor, na prirodnoj pozornici ne mijenja se scenografija. Gledalište se jednostavno okrene, a publika prati sljedeći prizor koji se događa u malo drukčijem prostoru na drugom mjestu. Na taj se način može napraviti mnogo čarobnih stvari. Finska je na sjeveru. Ljeti je ondje dan dulji nego kod nas. Sunce je prilično dugo tik iznad obzorja prije nego što zađe.

Postavio sam ondje dva Shakespeareova kazališna djela. Nema ništa čudesnijeg od pogleda na likove toga genijalnog elizabetijanskog dramatičara u svjetlosti Sunca koje zalazi i čije se zrake probijaju kroz drveće šume ili kroz grmlje obasjavajući livadu na obali jezera.

Sličnu atrakciju imamo i u Češkoj, u gradiću Český Krumlov. Ondje sam također radio već dva puta. U vrtu dvorca smješteno je gledalište koje se okreće. Osvijetljeno drveće, Mjesec na nebu, živi glumci koji glume svoje uloge na travnjaku umjesto na drvenim daskama pozornice stvaraju čarobnu atmosferu koju ništa ne može nadomjestiti. Puck iz Sna ivanjske noći trči među drvećem, a gledatelji se kreću usporedno s njim promatrajući ga kao u filmu. Oberon i Titanija zajedno plešu na livadi među vilama odjevenima u bijele haljine. Zatim se gledalište okrene, a pred publikom pojave se obrtnici koji u zaklonu grmlja probaju tragičnu farsu o Piramu i Tizbi.

Jedan mudar klasik rekao je da se kazalište može igrati svagdje gdje postoji prostor za glumce, prostor koji u gledateljima može pobuditi maštu i sposobnost da prožive tuđu priču. Ono što nam se tijekom gledanja predstave događa u glavi i u srcu ne može se usporediti ni s najrealističnijim filmom.

Prevela Dagmar Ruljančić