Katedrala for sale

Katedrala for sale

Hoće li se rušiti najstarija hrvatska crkva u Sjevernoj Americi?

Nadbiskupija je odlučila prodati zagrebačku katedralu!

Kako bismo odgovorili na tu vijest? U Pittsburghu, drugom najvećem hrvatskom gradu na svijetu, pojavio se u novinama »Diocesan News« 8. rujna 2000. vrlo sličan naslov: Hrvatska župa moli biskupa da proda njihovu crkvu. Sv. Nikola (St. Nicholas) u Pittsburghu nije umjetnički ni povijesno takmac zagrebačkoj katedrali. No u jednome postoji podudarnost. St. Nicholas je majka hrvatskih crkava u Americi, najstarija hrvatska crkva na Novom kontinentu, a vjerojatno i cijeloj zapadnoj hemisferi. »Prkoseći župniku«, piše »Post-Gazette« 7. rujna, »skupina župljana zaklela se prošle noći da će pokušati preseliti taj sto godina star spomenik na Troy Hillu i tako spriječiti njegovo rušenje predviđeno planovima za širenje autoceste.«

Što je Crkva sv. Nikole?

Hrvati se potkraj 19. stoljeća masovno doseljuju u Pittsburgh i Pennsylvaniju (danas u Pennsylvaniji živi oko osamsto tisuća Hrvata). Sjeverni Pittsburgh, tada još Allegheny City, postaje jedno od najjačih središta hrvatskog življa. Ovdje se 1894. događaju povijesne stvari. Udaraju se temelji najvećoj i najvažnijoj hrvatsko-američkoj udruzi, Hrvatskoj bratskoj zajednici, i stvara se župa posvećena velikom zaštitniku pomoraca i Hrvata, sv. Nikoli. Zajednica kupuje manju zgradu, preuređuje je za potrebe kulta; na Božić 1895. u prisutnosti njemačkih, poljskih i čeških gostiju crkvu posvećuje biskup Phelan, uz slavlje i banket za goste i narod. »To je bio važan događaj u životu američkih Hrvata«, zaključuje u knjizi Hrvati u Americi Jure Prpić.

Sedam metara prema obronku

Kako je broj Hrvata rastao, a tako i potencijal za međusobno gloženje (pri čemu su oštricu najviše osjećale hrvatsko-američke župne ustanove), godine 1900. župa se podijelila i osnovana je nova, također sv. Nikole, u obližnjem Millevaleu. Crkva u Allegheny Cityju postala je premalena i iste godine započinje izgradnja nove crkvene zgrade. To je ona zbijena zidanica križnoga tlocrta u miješanom neosrednjovjekovnom slogu koja siluetom sa četiri tornja obogaćuje obronak Troy Hilla. Velika za predodžbe o sirotim iseljenicima, djeluje izrazito monumentalno zbog skladnih razmjera, a svojom, s jedne strane, karolinškom strogošću, a s druge baroknim lukovicama na vršcima ugaonih tornjeva podsjeća na srednjoeuropsko podrijetlo i kulturu naručitelja i korisnika. »Hrvati su u to vrijeme imali mnogo problema«, piše u »Zajedničaru« 16. veljače 2000. fra Grgo Sikirić, bivši župnik sv. Nikole, »no uprkos tome podigli su prelijepu crkvu... Podigli su spomenik svojoj vjeri i svom etničkom identitetu.« Grad Pittsburgh spreman je sv. Nikoli dati status nacionalnog spomenika.

Uz ključnu prometnicu, East Ohio Street, Sv. Nikola imao je prvi okršaj sa svjetovnim silama 1921, kad je zbog širenja ceste zgrada pomaknuta oko sedam metara prema obronku. Danas uz crkvu prolazi približno šezdeset tisuća vozila dnevno. Odjel za promet države Pennsylvanije želi proširiti cestu. To bi se trebalo dogoditi 2006. Do tada treba uz ostalo kupiti i srušiti sv. Nikolu.

Broj župljana do te se mjere smanjio da je župa spojena s onom u Millvaleu — i ta se diči ukusnom crkvenom zgradom koju je zidnim slikarijama 1941. uresio Maksimilijan Vanka. Anketa među župljanima imala je neočekivani ishod. Većina je glasala za prodaju crkve! No upitnik je bio tako sročen da su mnogi od ispitanika, osobito stariji, bili zbunjeni, kaže Bernard Luketich, predsjednik Hrvatske bratske zajednice, koji je potresen odlukom da se »ruši naša najstarija crkva, oduvijek duboko vezana uz HBZ«. Župski disidenti osnovali su odbor za spas crkve. Odjel za promet voljan je o svom trošku preseliti crkvu na podnožje brežuljka, netom do spomeničke zone, i u tom bi slučaju sv. Nikola i sam postao nacionalni spomenik. No za odobrenje potreban je novčani fond za održavanje od 1,8 milijuna dolara. Bill Vergot, čelni borac za spas crkve, ističe da je trećina te svote već prikupljena.

Nije Sv. Nikola za državni proračun

Nemamo prostora da ulazimo u neke zakulisne političke i ekonomske motive glede sv. Nikole, o kojima se uvelike naklapa u Pittsburghu. No željeli bismo vrlo ukratko postaviti pitanje hrvatske kulture u dijaspori, odnosno pitanje pojma globalne hrvatske kulture.

Kamogod stizali, Hrvati su ostavljali spomenike svom etničkom identitetu u riječi, zvuku ili trajnijem materijalu. Obje crkve sv. Nikole spomeničke su vrijednosti po najstrožim američkim kriterijima bez obzira na njihovo značenje za hrvatsku zajednicu. I američka novinarka napominje u »Post-Gazette« da je »Crkva sv. Nikole održavala hrvatske običaje kao što su mise uz tamburice, hrvatske crkvene pjesme i posvećivanje košara za Uskrs«. Odgovor na pitanje što je sv. Nikola sasvim je jasan: živi svjedok hrvatske prisutnosti i stvaranja u srcu hrvatske Amerike.

Tko je odgovoran za opstanak Crkve sv. Nikole, pa tako i za sve ono što su Hrvati u Prekomorju stvorili? Uz nas same, naše zajednice i udruge, to je i naša matica, država Hrvatska i, idealno, zajednica svih Hrvata na svijetu. Rušenje sv. Nikole ne osiromašuje samo hrvatsko-američku zajednicu, nego sve Hrvate na svijetu. Nažalost, svijest o tome kao da još nije stigla u neke glave, kako vani tako i kod kuće. Dijaspora tvrdi da je bolje od domovine shvatila bit općehrvatskoga zajedništva. Tek stvaranjem hrvatske države postali smo ljudi sa zemljom, korijenima, jezikom i kulturom. Čast duhovnim vrednotama koje zaziva anketa Župe sv. Nikole (»hrvatska vjera i hrvatsko nasljeđe nastavlja se i nakon zatvaranja crkve...«), ali posljednjih desetak godina naučilo nas je da za identitet treba i ona gomila stvarnog kamenja i blata koja se zove Hrvatska. Zar smo do te mjere postali virtualni narod da nam ne trebaju dokazi našega stvarnog postojanja?

»Svi smo mi odgovorni«, pa tako, htjela-ne htjela, i domovinska vlast. Nitko ne očekuje u hrvatskom državnom proračunu stavku sv. Nikola. Ni da će obični hrvatski čovjek slati priloge; no »bilo bi lijepo da se za crkvu zauzme Vlada RH, da nam pruži moralnu potporu, da pokaže da se brine za spomenike hrvatske kulture svuda na svijetu«, kaže Luketich. Ako je Crkva ne želi, neka preseljena zgrada postane spomenik hrvatskom doseljenju u Pennsylvaniju — valjda si nakon dvjesto godina u Sjedinjenim Državama to možemo dopustiti! Odužimo se sv. Nikoli za pomoć koju je pružio nama kao putnicima i pomorcima, pojedincima i narodu.

Vladimir Goss