Karlovačko »Svjetlo«

»Svjetlo«, br. 1-2/2000, Matica hrvatska, Karlovac

Ogranak Matice hrvatske u Karlovcu, pored mnogih drugih kulturnih djelatnosti, izdaje i časopis »Svjetlo«, koji prilozima pokriva polja društvenih djelatnosti, kulture i umjetnosti. »Svjetlo« postoji od 1884. te je izlazilo do 1904. (urednik mu je bio Dušan Lopašić), zatim je obnovljeno 1965. kao časopis Matice hrvatske (uređivao ga je Stjepan Mihalić), ali je ugašeno 1971; iznova je pokrenuto 1990.

U najnovijem broju, točnije dvobroju, časopisa glavna i jedina tema jest Dubovac, danas dio Karlovca, a nekad samostalna općina sa središtem u utvrdi, starom gradu Dubovcu, nekoliko stoljeća starijem od Karlovca. O njegovoj povijesti vrlo iscrpno piše Milan Kruhek u tekstu Stari grad Dubovac. Pored toga, u časopisu možemo naći i podulji ulomak iz romana za djecu Magarcima je ipak najteže karlovačkog autora Igora Demetra, zatim brojne autobiografske zapise i sjećanja starijih Dubovčaka što vrlo detaljno predočavaju odrastanje i mladenačke dane u Dubovcu od tridesetih godina 20. stoljeća nadalje.

Središnji, a i opsegom najveći dio dvobroja jest blok pod naslovom Kuće pričaju, u kojem su potanko opisane — ulicu po ulicu, kuću po kuću — gotovo sve kuće u Dubovcu, njihova kratka povijest (kad su izgrađene, u čijem su sve vlasništvu bile, koje su obitelji u njima živjele, koje danas u njima stanuju i sl.). Autori ovog bloka su Ivan Ott (inače glavni urednik časopisa), Bruno Foschio, Zdenka Volović-Zlonoga i Miro Čaić, koji su u opis uklopili i nekoliko vrlo zanimljivih istinitih kratkih priča o svakoj od ulica, o njihovim tajnama i osobitostima. Dok su opisi kuća i njihovih prošlosti najzanimljiviji upravo današnjim stanovnicima Dubovca, kratke priče zainteresirat će i zabaviti i svakoga drugog čitatelja časopisa.

O iscrpnosti spomenutoga bloka, a i koncepcije dvobroja, govori i činjenica da je i prethodni dvobroj časopisa »Svjetlo« (br. 4-5/1999) također bio posvećen Dubovcu, ali je u njemu obrađena samo polovica naselja (Dubovac I), dok je u ovom dvobroju napravljena inventura druge polovice (Dubovac II), tako da bi dva dvobroja mogla funkcionirati kao svojevrsna monografija Dubovca.

Na kraju valja istaknuti velik broj ilustracija, najviše fotografija (i starih i suvremenih), zatim tlocrta staroga grada, koji pisanoj riječi čine nemjerljivu nadopunu, a časopisu daju novu dimeziju, koja ga čini zanimljivijim i svakako korisnijim svakom komu je stalo do upoznavanja naših ljudi i krajeva.

Krešimir Dominković