Između prošlosti i sadašnjosti

Između prošlosti i sadašnjosti

Uz nastup portugalskog orguljaša Joăa Vaza

Put do Završja nije jednostavno naći. Može vam se dogoditi da vijugate istarskim brežuljcima i naletite na neko od okolnih mjestašaca, skrenete na bijelu cestu i prođete pustim poljem, naiđete na obrađene vinograde i tu susretnete simpatična vinogradara koji upravo prevozi košare pune grožđa, i, naposljetku, jednostavno — zalutate. A da kojim sretnim slučajem u Završje stižete zrakom, kao na dlanu ukazala bi vam se arhitektonska logika starih srednjovjekovnih gradina na brežuljcima sjeverne Istre ponad rijeke Mirne. Motovun i Buzet, Roč i Hum, Oprtalj, Grožnjan i Završje mjesta su na vrhovima kraškoga krša, stari gradovi što intrigiraju svojom prošlošću, zaokupljaju svojom ljepotom i plijene vrijednošću povijesti za sobom. U njima se i danas naziru ostaci prošloga života: ulice i kuće, trgovi i crkve okruženi gradskim zidinama s kulama i tornjevima odaju neku davnu priču koju se trudimo dokučiti. Crta između prošlosti i sadašnjosti pritom ostaje uvijek do kraja neraspoznatljiva.

Završjem, nekadašnjim Piemonteom, kao i okolnim feudom, vladali su tijekom puna tri stoljeća, od 1530, plemenitaši venecijanske obitelji Contarini. Njihov se grb i dan-danas može vidjeti na završkom portalu. U jednom je razdoblju feudom Contarinijevih upravljao vitez portugalskoga podrijetla Pietro Fünes, poznat i kao nasljednik Eleonore od Portugala, kojemu je u spomen postavljen natpis u današnjoj župnoj crkvi.

Možda se toga viteza iz daleke prošlosti ne bismo ni spomenuli da nam se na neki način ne čini znakovitom odluka organizatora ovogodišnjih Dana orgulja u Istri da za koncert u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Završju odaberu baš portugalskoga orguljaša Joâa Vaza. Susret s njim ona je nit što nas je povezala s davnim i trajnim vrijednostima završkih orgulja. Sviračkom vještinom i profesionalnim znanjem uvjerio nas je da je povijesni jednomanualni pozitiv talijansko-dalmatinskog tipa, koji je 1740. godine izgradio učitelj Petra Nakića i vrsni venecijanski majstor Giovanni Battista Piaggia, doista poseban instrument.

Predavač orgulja na Sveučilištu u Evori i Gregorijanskom institutu u Lisabonu, orguljaš crkve Naše Gospe od Fatime u Lisabonu i odnedavna orguljaš na povijesnim orguljama u mjestu Sao Vicente de Fora, očito osim sviranja na orguljama profesionalnom dužnosti smatra i upozoravati na vrijednost povijesnih orgulja. Na to upućuje i biografski podatak da je snimio nekoliko CD-a na portugalskim povijesnim orguljama te da djeluje i kao savjetnik za restauraciju šest orgulja u Palači Mafra Holding. Za koncert u Završju Joâo Vaz odabrao je skladbe manje poznatih autora iz Portugala 16, 17. i 18. stoljeća (Antonio Carreira, Manuel Rodriguez Coelho, Diogo de Conceiçăo, Domingos de S. José, Carlos Seixas), Italije 16. i 17. stoljeća (Antonio Valente, Girolamo Frescobaldi), Francuske 17. stoljeća (Louis Couperin), Njemačke 18. stoljeća (Johann Krieger) i Hrvatske 17. ili 18. stoljeća (anonimni autor, Franjevački samostan u Klanjcu). Najviše su bili zastupljeni portugalski autori, što odgovara koncepciji festivala prema kojoj interpretator donosi program iz svoje kulturne tradicije. Vazov koncert mogli bismo ocijeniti jedino ako ga postavimo u odnos prema instrumentu na kojem je održan. Jer upravo su njegove tehničke datosti odredile repertoar na kojemu su se našli rani instrumentalni komadi renesanse i baroka. Od tog vremena, točnije od 16. stoljeća, orguljska se glazba počinje zapisivati posebnom notacijom tabulaturom. Zajednička je odlika tih plesnih, varijacijskih, ornamentirajućih ili improvizirajućih komada jednostavna i pregledna faktura, sudaranje homofonije i polifonije, primjenjivo u formama nazvanim toccata, chaconna, passacaglia, fantazija, sonata, ricercar, kojemu je u portugalskoj glazbi srodan tento. Odsvirati nabrojane komade znači ponajprije pedantno iščitati notni tekst ispred svake virtuoznosti, dok se pritom vještina sviranja ne pokazuje toliko u svladavanju zahtjeva skladbi koliko u nalaženju najboljega načina za kontakt sa, zapravo, krhkim završkim instrumentom. Tako je instrument bez većih poteškoća izdržao Vazov izbor skladbi i interpretaciju (orgulje u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Dajli su, naprotiv, dan prije nakon dvosatnog sviranja izgubile svoj pravi zvuk).

Još su 1973. stručnjaci iz Republičkog zavoda za zaštitu glazbenog instrumentarija zaključili da su orgulje u župnoj crkvi u Završju »vrlo star« i »vrlo vrijedan« instrument, kada su pronašli ostatke ostataka nekadašnjega instrumenta i odlučili se za njegovu restauraciju. Restauracija je izvedena pod vodstvom Belgijanca P. Collona u organizaciji Muzičke omladine iz Zagreba, a dovršena je 1988. Do tada su se s instrumentom događala brojna prekrajanja, popravljanja i pregrađivanja, njegovu je drvenu utrobu namakala vlaga, a po njegovim se sviralama godinama ljuštila žbuka s vlažnoga stropa crkve.

Kada budete lutali sjevernim istarskim krajem, nećete požaliti ako zalutate u Završje. Možda tamo začujete i orgulje...

Nataša Leverić