Ironična varka spola

Virginia Woolf, Orlando, Vuković&Runjić, Zagreb, 2000.

Neobična priča o mladom plemiću iz 17. stoljeća koji putuje kroz vrijeme, mijenjajući čak i spol, dok ga starenje ne dotiče, nastalo je u nekoliko mjeseci iznenadne inspiracije Virginije Woolf, kao svojevrstan intermezzo između dva zahtjevnija djela. No njegova britkost, duhovitost i jasnoća opažanja uzdigle su ga u povijesti književnosti na mnogo više mjesto. Pri kreiranju naslovnoga lika Virginia je bila nadahnuta svojom (platonskom?) ljubavlju — ekscentričnom aristokratkinjom Vitom Sackville-West, pa je djelo svojevrsna konzumacija te ljubavi, nerealizirane u vanjskom svijetu.

Puni naslov romana glasi Orlando — biografija, dakle riječ je o gotovo fantastičnom životopisu bića ambigvitetne seksualnosti, koje nikad ne stari. Salonska razmatranja i ukočenost engleskoga visokog društva naizgled ne dotiče, no upravo ovlašno portretiranje njihovih pripadnika kroz ne-reagiranje na Orlandovu promjenu spola, nego samo na skandal njegova odbijanja buduće odabrane nevjeste u korist ruske, egzotične princeze, govori dovoljno sam za sebe. Dane su i naznake postupanja sa ženama tijekom povijesti. U viktorijanskom su društvu, primjerice, žene pripremali samo za ulogu supruge i majke. Realnost institucionalizirane mržnje prema ženama očituje se i u Orlandovoj stoljetnoj borbi oko dobivanja posjeda, kad se u jednom trenutku zaključuje da je »...Orlando mrtav, ili žena, što je zapravo ista stvar...«

Sjedinjenje svih stvari

Ovu pomno razrađenu ironičnu odu varki spola usvojio je i ekstrovertiraniji brat književnosti — film. Godine 1992. Orlando je dobio i slikovni život u impresivnom ostvarenju redateljice Sally Potter. Luckast i atmosferičan, savršeno prenosi bivalentnost i gotovo anđeosku nevinost naslovnoga karaktera. I baš kao što je nekoć Wildeov Dorian Grey nudio svoju dušu za vječnu mladost, tako je i kraljica Elizabetha Orlanda uzela za svog štićenika pod uvjetom da »nikad ne usahne i ne ostari«. U bizarno osmišljenu, ali neosporno spretnu castingu (Orlanda glumi Tilda Swinton), ishlapjelu staricu privučenu dječakovom prozračnom ljepotom sjajno portretira Quentin Crisp. Tako Orlando nastavlja živjeti stoljećima — bezvremen luta kroz vrijeme i prostor tražeći smisao u poeziji, ljubavi, prirodi, ambiciji i slavi. Potterin Orlando ne ispituje toliko kulturalne ili generacijske promjene, nego se radije usredotočuje na emocionalne detalje i spolne razlike. On čak konverzira s publikom kraja 20. stoljeća — gleda izravno u kameru i komentira, ili nas prostrijeli značajnim pogledom podižući obrvu. Očito je da ćemo se sresti... na kraju. Naime, i sam je film vanjsko, neuništivo, plošno, što sugerira bezvremenost. Upravo kao i postimpresionističko slikarstvo Virginijina vremena, u kojem predmeti poredani na površini ne pružaju osjećaj dubine — vrijeme se u svom dotad poznatu tijeku zaustavlja i nameće vlastite zakonitosti.

Radnja romana odvija se kao u zrcalu — sazrijevanjem, mijenjaju se Orlandova žarišta interesa: suptilne melankolične slutnje smrti, zanesenost poezijom (biva ismijan), zaljubljenost (biva odbijen) — sve to u vrtlogu vremena smjenjuju suprotne slike. On postaje slavna pjesnikinja, nagrađivana, i to upravo sa, naravno donekle izmijenjenom i nadopunjenom, prilagođenom utjecaju spola i protjecanju vremena, poemom Hrast sa samog svog dječačkog početka. On je također i sretno udana žena čiji se ljubavnik pojavio u najmaštovitijem Brontë-obliku: na bijelom konju, čistog romantičarskog imena (Marmaduk Bonthrop Shelmerdine) i manira, vatren i osjećajan. I koliko god da je Orlando s one strane zrcala razmišljao o smrti, u završnici daje slavu životu u svojevrsnom kozmičkom sjedinjenju svih stvari.

Katarina Marić