Hegel i fenomenologija slobode ljudskih prava

I danas se u eri posvemašnje dominacije ideje ljudskih prava još uvijek pitamo o temelju, općem duhovnom izvoru slobode. Kakvo je vrelo iz kojega je ideja slobode u novom vijeku različnim posredovanjima kroz apstraktno naravno i umno pravo, kroz naobrazbu i prosvjetiteljstvo transsupstancijalizirana u realnost ljudskih prava? Što je to što se oblikovalo u deklaracijama modernoga svijeta kao ideja pravne slobode u njezinu negativnom određenju? Kakve je naravi taj izvor koji se gotovo nametnuo kao suvremena predrasuda u vidu ideje ljudskih prava?

Ljudska prava i sloboda

Suvremene rasprave o ljudskim pravima, o liberalizmu i komunitarizmu, individui i zajednici, osobi i državi stalno se iznova vraćaju na klasična mjesta — u tom je sklopu iznimno značajan Hegelov diskurs — te se usredotočuju ponajviše na tradicionalni filozofski pojam slobode.

Zacijelo, misao slobode glavna je tema novovjekovne filozofije. U njemačkom idealizmu ta je misao dosegnula vrhunac u Kantovim aporijama slobode kada je dovedena u »radikalnu svezu s temeljnim problemima metafizike«, kako je to posvjedočio Heidegger u svojemu djelu O biti ljudske slobode, te u Fichteovim pokušajima popravljanja izvorna naučavanja slobode ili pak Schellingovim ekskursima u njezinu negativnu stranu, bezdan. Sloboda je ostala središnji motiv Hegelove filozofije.

Premda se Hegelovi tumačitelji spore o karakteru njegove metafizike slobode te o tome izriču različne sudove, nitko ne može osporiti, da se izraz »sloboda« u njegovu filozofskom opusu ponajčešće pojavljuje. U osebujnom sustavu enciklopedijski zasnovane filozofije slobode riječ je o pojmu slobode očitovanom kroz mnogostruka oblikovanja od subjektivne do objektivne i apsolutne dimenzije, unutarnje osobne do izvanjske pravne i političke odredbe. Čak se i svjetskopovijesni hod duha prikazuje kao »napredak u svijesti slobode«. Tako se cijela ljudska povijest razlaže kao povijest slobode ili duhovna povijest u kojoj se radi o razvoju, napredovanju slobode djelovanja.

Sloboda je cilj, konačna svrha povijesnoga gibanja duha. Jer ona čini najunutarnjiju bit duha, njegovu supstanciju. Ideja slobode očituje se prije svega na tlu prava u njegovu cijelom opsegu od apstraktnoga prava osobe i njezine subjektivne moralnosti do ćudoređa političke zajednice. Međutim, ta ideja treba dugu povijest duha do svojega pojavljivanja i do svojega objektivnog ozbiljenja. Ona se mukotrpno probija u svijetu te se posve polagano širi. Nasuprot općoj predodžbi o posjedovanju slobode, Hegel u Enciklopediji filozofijskih znanosti ustvrđuje da »cijeli dijelovi svijeta, Afrika i Orijent« nisu dospjeli do te ideje slobode u njezinu navlastitom pravnom određenju. Zapravo oni ju nisu »nikada imali i još je uvijek nemaju«, zaključuje Hegel u predavanjima o filozofiji povijesti.

Razložena i uvjerljiva argumentacija, propitivanje razloga zašto se elementi političke slobode nisu svjetskopovijesno mogli ravnomjerno razviti, svodi se naposljetku na zasnivanje ideje ljudskih prava. Odlučujući je moment pitanje može li se čovjek odrediti po sebi, čovjek kao čovjek, određuje li se on kao opće biće u ideji. Izrijekom Hegel u tom sklopu odriče i velikim utemeljiteljima klasične političke filozofije i ćudoredne države uvid u pravu bit ljudske slobode. Prema njegovim riječima Grci i Rimljani, Platon i Aristotel kao ni stoici nisu imali ideju slobode. Jer oni nisu prihvaćali da je čovjek po sebi zbiljski slobodan nego su određenje slobode vezali uz rođenje, bilo kao atenski ili spartanski građanin, ili su tražili posredstvo naobrazbe, snage karaktera ili filozofije. Poznato je stoičko načelo da mudrac može biti slobodan i kao rob u lancima.

Važno je imati na umu da Hegel, unatoč ovakvom kritičkom očitovanju o slobodi kod stoika i Rimljana, s jedne strane, upravo u apstraktnom pravu osobe u Rimu promatra stvarno izvanjsko pojavljivanje ideje slobode. Na drugoj strani, ta se ideja pojavljuje u svojemu navlastitom unutarnjem određenju u kršćanstvu. U tom se procesu naglašuje beskrajna vrijednost osobe kao individue. Hegel izrijekom kazuje da se ideja slobode s kršćanstvom očituje u svijetu time što se beskrajna vrijednost individue potvrđuje u njezinu predmetnom odnosu kao svrha ljubavi Božje. Individua je u određenju spram Boga kao apsolutnom odnosu postigla to da sam duh ima svoje stanište u njezinoj nutrini, da je čovjek po sebi određen za najvišu slobodu.

Svijest slobode u Fenomenologiji duha

U Hegelovoj Fenomenologiji duha, prvom njegovom velikom djelu objavljenom 1807, koje se smatra jednim od najdubljih filozofskih rasprava, riječ je upravo o metafizičkom utemeljenju slobode, o njezinu pojmovnom korijenu. Pri razjašnjenju povijesne pojave apstraktne pravne slobode u rimskom svijetu služi se slikovitom prispodobom, koju kasnije često koristi za prikaz građanskoga društva, primjenjujući izraz »atomi« za individue.

Prijelom što se zbiva na prijelazu između grčke ćudorednosti i rimskoga pravnoga zasnivanja društva ocrtava atomiziranje običajnosne supstancijalnosti društva. Opće ćudoredno jedinstvo individualnosti i duhovne supstancije zajednice rastvara se u posebitku pojedinačnih supstancija koje imaju vrijednost o sebi. Time se opća ćudorednost rastvara u atome apsolutno mnogo individua. Hegel za tako rastvorenu ćudorednu supstancijalnost rabi izraz »umrli duh«, prispodobljujući ga s »jednakošću u kojoj svi vrijede kao svaki, kao osobe«. Već u tim riječima njegova fenomenološkog opisa ocrtava se i negativan predznak takva apstraktnog pravoređa osoba. Riječ je o negativnoj slobodi u kojoj se radi o smrti navlastitoga supstancijalnog duha. Pravno individualiziranje društva proizvodi »umrli duh«.

Fenomenologija duha nosi u podnaslovu sintagmu Znanost iskustva svijesti. U tom je sklopu važno napomenuti i činjenicu da ni cilj svjetske povijesti nije jednostavno sloboda ljudi nego se određuje kao napredak u svijesti o slobodi. Upravo ta svijest slobode predstavlja njezinu »zbiljnost«. U Fenomenologiji duha Hegel pita za temelj i izvorište slobode, propituje njezino povijesno pojavljivanje i kretanje te razmatra njezino pojmovno razvijanje i ustroj kroz introspekciju svijesti, odnosno kroz samo-pri-sjećanje duha. Njemačka riječ za sjećanje — Er-innernung — ima u svojoj osnovi i značenje koje upućuje na pounutarnjenje, što Hegel također potvrđuje u njezinoj višeznačnoj eksplikaciji.

Sloboda se u Fenomenologiji duha ne pojavljuje izrijekom kao tema. Međutim, cijeli kružni razvoj duha može se implicitno promatrati kao razvoj slobode. Kroz život duha u povijesti njegovih pojavljivanja prosijava kružno kretanje slobode, dijalektički stupnjevi razvoja svijesti zrcale ujedno povijest njezina oslobađanja od prirode kao i napredak duha. Riječ je o osamostaljivanju Ja od njegove okoline. Fenomenologiji duha leži u osnovi otrgnuće duha iz neposredne uronjenosti duše u prirodu. Na početku se nalazi neposredna, prirodna duša, odnosno osjetilna svijest posve prepletena s prirodom, a na svršetku je apsolutno znanje kao duh slobodan u sebi.

Hegel u Fenomenologiji duha razmatra napredak svijesti slobode na dvije razine, ne jednoj pojmovnoj načelnoj te na drugoj vremenskoj i povijesnoj. Znakovito je da u tom djelu najviše građe prema enciklopedijskoj podjeli duha ne pripada antropološkom i psihološkom sklopu nego spada u okružje objektivnoga duha, dakle u područje filozofije prava i svjetske povijesti. Tako se vijugavi putovi duha u Fenomenologiji mogu slijediti naporedo u njihovu idealnom bitku kao i u povijesnom objektiviranju u Grčkoj, Rimu, kršćanstvu i u novovjekovnom europskom svijetu.

Osebujnost Fenomenologije

U odnosu na kasniju enciklopedijsku dispoziciju sustava Fenomenologija duha pokazuje posebnost, osobito u pogledu na razmatranje slobode i prava. Činjenica je da u tom djelu apstraktno pravo osobe, što se ne odnosi samo na kasnorimsku ideju prava i stoičko misaono dobro nego i na novovjekovnu naravnopravnu i potonju ljudskopravnu problematiku, bjelodano zauzima viši i važniji položaj nego supstancijalni ćudoredni život u zajednici. Jer u ovoj nedostaje unutarnja sloboda. Individua je u svojoj apstraktnoj slobodi vrijedna po sebi, a ne samo u odnosu naspram zajednice. Tako je i moralnost i savjest viši stupanj duha koji se posve jasno odjeljuje od supstancijalne ćudorednosti kao i od apstraktnoga prava.

Za razliku od Enciklopedije i Filozofije prava Hegel se u Fenomenologiji duha nakon stupnja prava i moralnosti ne vraća više natrag na ćudoredno zajedništvo. Tako je izbjegao problematičnu zamku u koju se kasnije zapleo. Poslušnost, čisto osvjedočenje ili uvjerenje kao prevladavajući oblik odnosa u ćudorednim sponama zajednice ostao je niži stupanj supstancijalne ćudorednosti. Aporije kasnijega razvoja objektivne ćudorednosti u modernoj državi pokazuju, međutim, da nije tako jednostavno rješenje u ukidanju supstancijalne ćudorednosti i poslušnosti. I moderna država u Hegelovu smislu teško je mogla izaći na kraj sa subjektivnom posebnošću. Država čak ne uspijeva priznati kao ravnopravnu instanciju savjest, kako to Hegel izričito posvjedočuje. U apsolutnoj ćudorednosti svemoćne države ponire savjest, tako da i sam Hegel kasnije poseže upravo za kategorijama poslušnosti i osvjedočenja.

U Fenomenologiji duha Hegel još uvijek uspijeva zadržati otvorenom tu bogato prepletenu dijalektičnost objektivnih spona i subjektivne slobode, odnosno napetost antinomije posve je raskrivena i rastvorena. Suprotstavljeni su ćudorednost i apstraktno pravo individue. Moralnost je crta razdjelnica koja ujedno razlučuje moderni svijet određen po slobodi, što nosi u svojoj temeljnoj oznaci liberalizma — naravnopravnoga, političkoga, vjerskoga i svjetonazornoga — od antičkoga ćudorednog svijeta.

Temeljne poteškoće kriju se, međutim, prema mojemu sudu, u njegovu klasičnom idealiziranju države i njezine ćudoredne duhovne supstancije. U pozadini je prikrivena, naravno, od njegove mladosti nazočna Rousseauova ideja civilne religije, koju je želio ozbiljiti u općenitosti države. Tako i u Fenomenologiji duha, na onom mjestu na koje će kasnije dospjeti konkretna ćudorednost, nalazi se religija u kojoj se usavršuje i dovršuje moralnost. Da bi modernoj državi priskrbio sidra, omogućio smiraj i čvrsto uporište, sigurnu luku, kako se ne bi posve razbila na užasavajućim valovima strahovlade ili terora apsolutne slobode, koji su se ciklično uzdizali pred Hegelom od njegove mladosti u pravilnim razmacima, on je sve više i više posezao i obnavljao pojmovnost drevne supstancijalne ćudorednosti u sferi nemirnom građanskom društvu suprotstavljene države.

Premda je Hegelov filozofijskopravni pothvat rekonstrukcije ćudorednosti, od obitelji do države, sve do danas ostao odlučan i epohalno važan za konstituiranje modernoga pojmovlja društva i države, k tomu bih želio dodati primjedbu kako je poglavito dvadeseto stoljeće iznijelo na vidjelo da moderna država ne može više preuzeti sve ideološke zadaće koje joj je želio pripisati. Paradoksalno je to da, što je sam više propisivao materijalnih zadaća individui od nadindividualne cjeline, zajednice, to je više tu istu individuu snizivao ispod svjetskopovijesne razine koju joj je namijenio u njezinoj beskrajnoj vrijednosti. Ukoliko se moderna individua u svojoj ćudorednoj egzistenciji više upućuje na zajednicu, utoliko joj se više podređuje. Tako je na isti način Hegel u svoje doba učinio slično što je i Platon, prema njegovu opisu, učinio s državom svojega doba. Naime, Platon nije mogao izaći na kraj s principom samostalne posebnosti. Isto tako, što je s individualizmom obilježenim ljudskim pravima, općim pravoređivanjem građanskoga društva prodrlo u moderni svijet, Hegel izrijekom govori o »principu samostalnosti, u sebi beskonačne osobnosti pojedinca, subjektivne slobode«, ne može se više svezati i sapeti ćudorednim povezima države.

Hegelova je zasluga što je na tako jasan način uvidio najdublju raspuklinu, jaz između individue i zajednice, te ju je doveo do filozofskoga pojma kao temeljno pitanje slobode. Upravo na njegovu pojmovnom čvorištu i kategorijalnim izvodima zapalila se iskra najžešće rasprave o slobodi, pravu, ćudorednosti i državi. Taj se prijepor svagda iznova, u manjim ili većim valovima, razlijeva do naših dana, bilo od njegovih desnih ili lijevih sljedbenika ili pak radikalnih ili manje radikalnih kritičara.

No jedno ostaje posve bjelodano, još se uvijek ne nazire konačno rješenje i zacjeljenje raspukline koju je ustanovio, deklaracije o ljudskim pravima ne mogu posve izmiriti polove slobode niti se u političkom horizontu mogu izbjeći stalni veći ili manji vrtlozi u kojima se zatire sloboda slabijih. Kada, međutim, ne postoji primjereno rješenje, tada je očito dospio do svojega svršetka jedan oblik društvenoga života koji je opisao u svojemu djelu. Zacijelo nije posrijedi kraj povijesti nego se pred nama otvaraju drugi putovi, koje moramo propitivati novim sredstvima, preporučio bi nam Hegel. Sloboda traži ostvarenje ljudskih prava, a posvemašnji smiraj njezina kretanja, nasuprot svim utopijskim nacrtima i eshatologijskim vizijama, očito nije moguće postići za sva vremena.

Pavo Barišić