Goli u stripu

Jean-Marc Reiser, Život okorjelog pokvarenjaka, Šareni dućan, Koprivnica, 2000.

Život okorjelog pokvarenjaka treće je izdanje stripova (Život na friškom zraku, Život beštija) Jean-Marc Reisera (1941-1983) kojim koprivnički Šareni dućan časti domaće, pomalo već endemične, stripoljupce.

Premda godinama i dobom kreativne eksplozije vršnjak djece cvijeća Reiserov okorjeli pokvarenjak vrlo skromno dijeli nazore s ostatkom hipi generacije. Mnogo se bolje rimuje s estetikom ružnoga, anarhoidnošću, izravnošću, antiintelektualizmom i grafičkim kaotičnim minimalizmom punk generacije. Na našim prostorima ta odvratna spodoba pobrala je simpatije 80-ih, na zadnjoj stranici »Poleta« kojega je (p)ostao svojevrsnim zaštitnim znakom. Dakle, negdje u vrijeme, mjereno tzv. subkulturnim periodima, novog vala. Odatle mu se pripisuje, dobrim dijelom i po automatizmu, utjecaj na poetiku »Novog kvadrata«, a neoporecivim mi se čine njegove zasluge za formiranje Matakovićeve crnobalkanske poetike.

Tarzanska spodoba

U svakom slučaju bit će neizmjerno zanimljivo vidjeti kako neponovljivi Reiser, jednako genijalan i svjež kao i '68 i '80-ih funkcionira danas. Pri tom treba napomenuti da znatniji utjecaj na odumiruću stripovsku publiku priječe barem dvije stvari: knjiško izdanje koje pati od svih problema od kojih pati distribucija knjiga uopće te format neizmjerno manji od novinskog na kojemu je svojedobno bio objavljivan u »Poletu«, što je velika šteta jer Reiserove grafički pošteno uneređene table ovako zahtijevaju još veću koncentraciju, što sigurno nije odlika konzumerističkih 90-ih.

Sam okorjeli pokvarenjak je tarzanski obučena spodoba u rastegnute gaće iz kojih obvezno vire jaja. No, on se, baš kao i H. C. Andersenov kralj pravi obučen, ali za razliku od kralja na njemu nitko ne primjećuje ruho, jer tu nema obmane, iza njega ne stoji nikakav autoritet niti moć, posrijedi je gola istina. Njegova golotinja je drsko izravna, ali ono što priječi građane da je primijete nije samo malograđansko izbjegavanje konflikta — premda styling pripada stilu života koji ne potpada pod javnu raspravu ili zakonske reperkusije — nego prezir i gnušanje koje dotični pripadnik, na žalost iste vrste, pobuđuje. U klasično odjenutom svjetonazoru odjeća čini čovjeka, a ne-odjeća čini ne-čovjeka, pa je po (malo)građanskim mjerilima taj lik iznimno dobar za izbjegavanje i ignoriranje. Osim manjka odijela dotični bilježi i skandalozno pomanjkanje tijela, druge robne vrijednosti. Debeo, neobrijan, antifriziran s obveznim čikom u ustima, okorjeli pokvarenjak predstavnik je kulta anti-tijela. No, budući da je ipak antropomorfno, premda ne reprezentativno biće, s pravom provocira i šokira svoju vrstu, najčešće i najslađe one najudaljenije od njegove pojave: skockane žene, sportaše i poslom funkcionizirane tipove — uniformirane likove. U tim provokacijama nema nikakvih plemenitih ili filozofskih misli, okorjeli pokvarenjak nije plemeniti divljak, nego samo divljak, nije radikalni zastupnik duhovnosti ili prezira tijela, naprotiv, njegove provokacije sarkastično ciljaju na tijelo, na fizičko i fiziološko, uglavnom na ono njemu samoizborom (jer na tijelu i odijelu se unatoč lošijoj startnoj poziciji uz nešto kompromisa i prihvaćanja konvencija može poraditi) onemogućeno: sparivanje, dodire, kontakte, savladavanje gađenja. Njegova drskost je beskrajna jer on nema što izgubiti, autsajder je po svim mjerilima. Nije čak ni romantični gubitnik apriorno zakinut svojom pojavom, on teško da išta i pokušava. Istodobno ta pozicija nezainteresirana za moć, pozicija ciničnog psa koji ujeda, daje mu prostor beskrajne slobode. Upravo u toj oslobođenosti od konvencija, očekivanja, razočaranja i načela krije se njegova zavodljivost. U njegovoj oslobođenosti nema čvrstih načela. Ono što si pripisuje kao uspjehe po standardnim su mjerilima travestije uspjeha, konkretno, traume koje upisuje u slučajne prolaznice, zao glas koji u njima ječi dugo nakon što okorjeli pokvarenjak nestane iz vida i vedute, tek eventualno u idealizirano-nevidljivom dopisivanju zbivanja crv sumnje koji pita je li moguće da se i tako može živjeti, da i tako nešto postoji i izlaže svoje postojanje.

Zašto ga ne vole Afrikanci

Scena je, otprilike, uvijek ista. Prolaznice-namjernice bivaju verbalno agresivno napadnute, ponekad i pojurene, šokirane likom divljaka koji se ponaša dosljedno svom rudimentarnom imidžu. Okorjeli pokvarenjak izdašno monologizira i povećava stanje šoka, radnja se ubrzava, govor zaoštrava i završava njegovim samoizvedenim samozadovoljstvom — svojevrsnom onanijom nad društvom. Jedna od omiljenih taktika mu je inverzija uloga, nastup s do apsurda zaoštrene malograđanske pozicije, uloga križara puritanizma u koži divljaka. Tada, govoreći iz (malo)građanske svijesti i oslanjajući se na njene logično izvedene argumente (ne gledajte moja jaja nego oči, gdje vam je prsten trudnice, bili bi prostitutka da možete birati mušterije...) funkcionira slično Andersenovu djetetu: pokazuje da su objekti njegove poruge ispod odjeće goli.

Valja istaknuti i parodiranje ekologije koje Reiser konstantno provodi. U Životu beštija to je na jednoj tabli ingenizno izvedeno tako što otpad žderu štakori, njih krokodili, koje pak pecaju ljudi i od njih proizvode kožne predmete. Krug je dakle zatvoren: smeće se posredno reciklira u cipelice i torbice. Tako i u Životu okorjelog pokvarenjaka: muhe dosađuju djetetu, njemu pada keks koji pojede pas, pas kaka, muhe jedu izmet i opet dosađuju djetetu.

Reiser je politički izrazito nekorektan. Hajku na njegova pokvarenjaka mogli bi dići zaštitari životinja, kad to već ne mogu životinje same, ekolozi, feministkinje, klerikalci, Afrikanci, hendikepirani, sportaši i manekeni, ponekad bi ga, doduše, mogli uzeti za svoga glasnogovornika, ali tako široka koalicija izgubila bi na svojoj autentičnosti, a povrh svega pokvarenjak bi im se vjerojatno pridružio kakvom zgodnom samooptužbom.

Vitalizam okorjelog pokvarenjaka je neizmjeran, on u svaku situaciju ulazi inferioran, a iz nje izlazi superioran, bogatiji za osobni, makar i nakaradno shvaćen, trijumf. Na kraju ove knjige, okorjeli pokvarenjak ipak zaključuje da je život jad i tuga i reže žile na konzervi graha. Taj neočekivani poraz vitalizma u ukupnom zbroju je ipak zanemariv. Univerzalizam i trajnost crnog humora počiva u njegovoj travestiji smrti, prilog je životnoj energiji i nesputanosti, a to su one stvari koje u ukupnom zbroju okorjeli pokvarenjak producira, unatoč svemu. Jer optimizam i vitalizam imaju smisla i težine samo kada nastaju unatoč svemu.

Kruno Lokotar