Glumački neuvjerljiva katastrofa

Oluja svih oluja, The Perfect Storm, SAD, 2000, režija Wolfgang Petersen, scenarij William D. Wittliff (prema knjizi Sebastiana Jungera), fotografija John Seale, uloge George Clooney, Mark Wahlberg, Diane Lane, John C. Reilly, William Fichtner, John Hawkes, Mary Elizabeth Mastrantonio, Allen Payne

Revival filma katastrofe ne posustaje, što je zapravo i logično s obzirom na iznimne tehničke mogućnosti današnje holivudske kinematografije na koje se taj (nad)žanr temeljito oslanja. Dosadašnji revival izdanci, bilo realističke (npr. Twister, Danteov vrh, Titanic), bilo SF (npr. Dan nezavisnosti, Godzila), bilo miješane orijentacije (npr. Žestoki udar, Armagedon) nisu — s rijetkim iznimkama poput Emmerichova Dana nezavisnosti koji ionako tek uvjetno treba držati (i) filmom katastrofe, ili (donekle) Cameronov Titanic — nudili ništa drugo doli nevješto fingiranje karakternih odnosa i pregršt specijalnih efekata koji su samo u boljim slučajevima postajali sastavni dio nečeg što bi se onda moglo nazvati respektabilnim režijsko-vizualnim stilom. Najnoviji izdanak žanra, Oluja svih oluja, bilježi velik komercijalni odjek, na koji se uglavnom nisu mogli požaliti ni ostali filmovi revivala, no kreativnim dosezima nimalo se ne izdvaja iz jalova prosjeka.

Neki su hrvatski kritičari u skladu sa svojom vjerom u superiornost europskoga duha nade polagali u režisera Wolfganga Petersena zbog njegova europskog/njemačkog backgrounda, no takav je optimizam bio bez ikakva pokrića. Petersen naime ugled duguje dvama filmova s početka osamdesetih koje je realizirao u Njemačkoj — riječ je dobro znanim naslovima Podmornica i Nedovršena priča — a njihov međunarodni uspjeh i američki pristup donijeli su mu holivudsku pozivnicu. U središtu američke filmske industrije realizirao je nekoliko (ispod)prosječnih ostvarenja — trilere Raspad i Na vatrenoj liniji te infantilan akcijsko/trilerni filmić Air Force One. S filmom katastrofe bio je u doticaju već u Podmornici, a to je iskustvo obnovio 1995. uratkom Izvan kontrole, u kojem Dustin Hoffman pokušava ukrotiti razornu virusnu epidemiju.

Dakle nimalo impresivan opus i ne osobito prestižan holivudski status prethodio je Oluji svih oluja, stoga je veći komercijalni odjek Petersonova filma od izravnog konkurenta Patriota (u istom su razdoblju ušli u kina) daleko uspješnijeg i autorski prepoznatljivijeg Rolanda Emmericha doista iznenađenje, tim više što je Mel Gibson još znatno veća zvijezda od Georgea Clooneyja. Za kritičara je međutim najveće iznenađenje ne sama kvalitativna slabost Oluje svih oluja (koja se s obzirom na prethodno izložen kreativni prosjek žanra i Petersonov autorski kredibilitet mogla očekivati), koliko jalovost te slabosti koja se i u usporedbi s nimalo sjajnim Patriotom doima uvjerljivo inferiorno.

Oluja svih oluja sastoji se od dva osnovna dijela i jednog prijelaza. U prvom dijelu ambijentira se radnja i profiliraju likovi, potom slijedi prijelazni dio u kojem se stvara napetost te zaključni drugi, kulminativno-razrješavajući dio. Sva tri segmenta Petersen je nezadovoljavajuće realizirao. U prvom, gdje mu ni od kakve pomoći nisu bili posve stereotipan scenarij i uglavnom blijedi glumci, izrazito plošno i plitko postavlja glavne likove šestorice ribara i pridruženih im ženskih karaktera, tako da se stječe dojam da bi više izražajnosti izvukli iz suhog ručnika nego tih likova i njihovih interpretatora. Clooneyjev je nastup posebno šmirantski: očigledno je mislio da je dovoljno nositi nekoliko dana staru bradu i baciti nekoliko prepoznatljivih osmijeha da bi se iznio lik kapetana ribarske koče koja je stradala u dotad nezabilježenoj vrsti oluje. Ni ostali, s izuzetkom dobrog Johna Hawkesa u ulozi simpatičnog gubitnika Bugsyja, ne doimlju se nimalo autentičnije: lake brade i usne promrzle od vjetra nisu dovoljne kako bi sakrile činjenicu da glumci nisu ušli u svoje likove.

No Petersen ne samo da nije uspio postaviti likove kao temelj na kojima će graditi katastrofičnu dramu, nego se nije pokazao kompetentnim ni za pripremu i razvoj napetosti. Cameronov Titanic film je kojem se može i mora mnogošto prigovoriti, ali osjećaj za gradaciju napetosti, pripremu katastrofe, timing, tamo je vrhunski. U Oluji svih oluja odsutnost tih elemenata nenadoknadiva je, a uvođenje paralelne radnje in medias res s troje jedriličara i članovima spasilačke helikopterske službe samo pokazuje koliko su ribari kao nosioci glavnih zbivanja slabašno predstavljeni: ekspresivnost Karen Allen u ulozi jedne od dviju žena s jedrilice koja se zatekla u oluji tolika je da lakoćom zasjenjuje likove ribara na koje je potrošen čitav uvodni dio filma, a tek nešto dulja minutaža koju dobivaju članovi spasilačke službe dovoljna je da ih kao skupni lik učini znatno zanimljivijima od nesretnih ribara.

Naposljetku, ni sam prikaz oluje, zbiljske strahote iz 1991. u kojoj su ribari izgubili živote, nije odveć impresivan. Simulacija pobješnjeloga mora, petnaestmetarskih valova — sve je to u redu, no Petersonova režija doima se previše statičnom da bi iz zbivanja izvukla vrhunsku dramu i tragediju. Kad se tome doda da prizori u kojima se Clooney kao lutka klati na dijelu broda koji je izgubio kontrolu nenamjerno izazivaju crnohumorne reakcije te da ribare ni u jednom trenutku užasa ne hvata panika, štoviše da nesvjesno parodijski izgovaraju predsmrtne mudrosti (ona o tome da su izgubili, ali su se dobro borili filmu treba dati silnu dozu dostojanstva i ponosa, tako potrebnu i podobnu komercijalno orijentiranim djelima čiji junaci smrtno stradaju, ali Raoul Walsh davno je u svom klasičnom vesternu Umrli su u čizmama o generalu Custeru i pogibiji Sedmog konjičkog puka kod Little Big Horna pokazao kako se srodne poruke mogu plasirati znatno decentnije) i zaklinju se na vječnu ljubav, onda je prilično jasno kakav je bio kompas Petersena i njegovih producenata.

Ako se neka korist ipak može izvući iz ovog djelca, onda je to pogled na Dianeu Lane (u ulozi životne ljubavi ribara kojeg igra Wahlberg), nekadašnju heroinu Vatrenih ulica u koju su mnogi početkom osamdesetih bili zaljubljeni, koja je u svojim nešto zrelijim godinama ljepša nego ikad. Ovdje je dobila popriličnu minutažu, što bi joj, bude li sreće, napokon moglo unaprijediti karijeru, premda je sve što je osim lijepa lica i skladna tijela (istina zakopčanog do grla) pokazala bilo grčevito nastojanje demonstracije visokih ekspresivnih užeglumačkih mogućnosti, u čemu nije bila osobito uvjerljiva, ali je uz udio časnog ženskog dijela ekipe (spomenuta Karen Allen te Mary Elizabeth Mastrantonio u maloj, ali efektnoj ulozi Clooneyju naklonjene kapetanice ribarskog broda) barem podigla razinu hemoglobina u anemičnoj glumačkoj slici ovog ispodprosječnog ostvarenja.

Damir Radić