Dvojac K. und K.

Da je jesen stigla u grad, znalo se po dolasku triju biljnih mušketira, pravih uličara — krumpira, kukuruza i kestena. Te »narodske« biljke ne samo da se na ulici prodaju, peku i kuhaju nego se ondje vrlo često odmah i jedu. Dovoljan je komad papira; ne traže ni stol ni jedaći pribor.

»Krum — piraaa!«

Taj nekoć tipično jesenski uzvik koji se prolamao gradskim ulicama proširio se danas na veći dio godine. No scenarij je ostao isti. Motorizirani ulični prodavači voze polako, viču često i gromko, babe uzvraćaju u istom tonalitetu pitanjem o cijeni — i razvija se scena dostojna dueta iz kakve verističke opere. A on, oko kojega se diže tolika glazbeno zanimljiva graja — krumpir — spokojno leži u vozilu, zbijen sa svojom većom ili manjom subraćom u vreće i mirno čeka preseljenje u podrum, drvarnicu, ostavu ili na balkon. Ne kaže se bez razloga: kad u kući ima krumpira, nema gladi. Ali ako podbaci krumpir, može nastupiti i masovna glad. Zahvaljujući tom univerzalnom i podatnom gomolju, i najljenija kuharica moći će izmamiti pohvale svojih nahranjenih ukućana. Naravno, tim »općim mjestom« svakidašnje krumpirologije nisam vam otkrila Ameriku, premda su Europljani morali otkriti upravo jednu od Amerika da upoznaju sve blagodati ove biljke. Bahati i često okrutni španjolski osvajači donijeli su u 16. st. iz Amerike u Europu — osim opljačkanoga zlata — i krumpir. Zlato je došlo i prošlo, a krumpir je ostao. Guleći ga gotovo svaki dan, često se pitam što su Europljani jeli duga stoljeća prije nego što je njegovo veličanstvo krumpir doprlo do nas, diveći se nekadašnjim Europljankama, koje su se morale kao i današnje žene nositi s istim pitanjem: što da stave pred svoje gladne koštaše? Ipak su dočekale i odgovor. Kao što su španjolski konkvistadori namah pokorili miroljubive Indijance, tako je i krumpir namah osvojio kontinent svojih osvajača, Europu. Potkraj 17. st. on je npr. već glavna poljoprivredna biljka u Irskoj, a u 18. st. i glavna prehrambena biljka u Njemačkoj i okolnim zemljama. Kad bi njegov urod podbacio (kao npr. 1845/46. u Irskoj), izbijala bi opća glad i pomor. K nama pak (priznajmo to s vremena na vrijeme) stvari dolaze sa stanovitim zakašnjenjem. Tako su i krumpir — nejunački, doduše, ali zato s vrlo dobrim dalekosežnim posljedicama — u Hrvatsku donijeli tek oko 1780. vojnici koji su se vraćali iz Šleske i Češke, a njegovo naglo širenje po našim krajevima počelo je tek u vrijeme velike gladi nakon francuskih ratova 1816. godine. Jadne naše žene! Valjalo je i smisliti i skuhati 2-3 kompletna obroka na dan, a to se nije moglo sprčkati na plinskom kuhalu. Sigurno su krumpir — i vojnike povratnike, dakako — dočekale s oduševljenjem.

A zašto krumpir zovemo baš krumpir? Ima li on i drugih imena? Naravno da ima.

Rekla sam da je krumpir došao k nama s njemačkoga govornog područja. Ondje mu kažu Kartoffel. Riječ se izvodi iz mletačkoga tartufola, što je umanjenica od tartufo. Ta se pak riječ tumači kao složenica od terae tuber, što bi značilo gomolj u zemlji (lat. tuber, tuberis znači grba, otok, kvrga). Odmah je jasno da i tartuf označuje podzemni plod — pa se tako i danas zove cijenjena i skupa vrsta podzemnih gljiva koje se pronalaze uz pomoć pasa ili svinja. Talijanizam se sačuvao i kao trtofulja, trtol, a njem. Kartoffel dao je kartof, krtola, kartofla i sl.

Našemu krumpiru ime potječe upravo iz srca zemlje. Njem. Grundbirne doslovno znači podzemna kruška, na što gomolji krumpira zaista podsjećaju. I nezaobilazni češki brambor (što li su tek Česi jeli dok im nije stigao taj nacionalni junak?!) povukao je svoje ime iz istoga korijena. U nekim našim krajevima presudna je za krumpirovo ime bila zemlja, pa ga zovu zemljak. Tako se (uz germanizam kartofel) zove i u poljskom jeziku — Yiemnak. Stvar nije baš općepoznata, pa tako vrlo čest prijateljski upit (uz obavezno jako i višekratno tapšanje po ramenima) »Gdje si, zemljače?« zna izazvati i uvrijeđeni »tuš«: »Nisam ti ja krumpir!«

A drugi dio K. und K. dvojca — kukuruz?

I on se već tako udomaćio da mu se više i ne osjeća strano podrijetlo. No i on je, poput brata krumpira, iz indijanske domaje Srednje Amerike, a u Europu dolazi oko 17. st. Nije rijetkost da sa samom biljkom dođe i njezino izvorno ime. Indijancima je taj žuti ili crni klip(an) bio mahis, pa odatle u nekim europskim jezicima izvedenice iz toga korijena — franc. maďs, njem. Mais. A onda su se u indijansku priču upleli Turci. Oni su za dobar dio Europe značili sablju i buzdovan, no oni udaljeniji narodi mogli su u njima osjetiti i dah nepoznatoga, egzotičnoga. Europljani su u klipu kukuruza vidjeli vrstu indijanskoga žita, pa odatle za tu nepoznatu, egzotičnu kulturu u tal. oblik gran(o) turco, u njem. Türkischer Weizen (turska pšenica) ili Welschkorn (talijansko ili vlaško žito), u slov. kadšto turščica (turščak). Danas su se i istočnjački i zapadnjački utjecaji planetarno pomiješali, pa u istom jeziku mogu stajati nazivi i jednoga i drugoga podrijetla, kao što smo vidjeli npr. u njemačkom.

Riječ kukuruz obično se izvodi iz tur. kokoroz/momoroz. Neki u njemu vide spoj riječi oroz (tur. uruz = riža) + koku (smrad, vonj, miris), dakle »riža nižega svijeta, raje«. Zaista, kukuruz je u Europi dugo bio uglavnom krmivo za domaće životinje, zatim je polako postajao sirovina za sirotinjsko jelo puru, palentu ili žgance, sve dok se u novije vrijeme nije skupo prodao kao tortilja (ipak se vratio svojim korijenima!) u lancu sve popularnijih meksičkih restorana. S obzirom na povijesno uglavnom sramotne odnose na relaciji Europa — Indijanci, i red je da svakodnevno jelo indijanske sirotinje oni koji žele biti »in« plaćaju skuplje.

Nives opačić