Digitalizacija starih izdanja

Digitalizacija starih izdanja

Mogućnost pretvaranja slikovnog zapisa starih pisanih materijala u digitalni oblik otvara neslućene mogućnosti uporabe i prezentacije pisane građe

U restauraciju starih izdanja koja su važan segment kulturne baštine svakog naroda ulaže se velik novac. Međutim, time je manje ili više uspješno riješen tek problem fizičkog očuvanja. Pravi problem leži u činjenici da se oni koji bi bili zainteresirani za njihovu uporabu njima zapravo i ne mogu koristiti zbog fizičkih ograničenja papira koji tijekom vremena gubi mnoga svoja mehanička svojstva, tako da bi bilo kakva intenzivnija uporaba, posebice od strane većeg broja korisnika, uzrokovala teška i nepopravljiva oštećenja pisanog materijala.

Problem da se stara pisana građa učini dostupnom širokom krugu korisnika ponekad se rješava pretiskom originala, no rijeć je o dugotrajnu i vrlo skupu procesu, tako da se ovaj način može primijeniti u ograničenom broju slučajeva, redovito samo za najvažnija izdanja.

Značajan pad cijena

Ozbiljni su pomaci na području uređaja za digitalizaciju (scannera) tiskanog zapisa kako u smislu znatnih tehnoloških unapređenja, tako i znatnoga pada cijena. Sve je to rezultiralo činjenicom da se u posljednjih nekoliko godina na tržištu mogu naći uređaji za digitalizaciju koji su posebno prilagođeni za snimanje starih izdanja. Cijena tih uređaja došla je do razine od pedesetak tisuća dolara, što ih čini dostupnim većem broju institucija koje se bave problematikom restauracije. Zbog iznimne osjetljivosti materijala na mehanička oštećenja izvedba takvih uređaja ozbiljna je inženjerska zadaća. Valja odmah kazati da je riječ o potpuno automatiziranim uređajima, no razina automatizacije postupka uvelike ovisi i o stanju pisanog materijala koji se želi digitalizirati.

Konkretno postupak snimanja odvija se kod svih uređaja na sličan način, premda se konkretni detalji dakako razlikuju ovisno o proizvođaču. Svi uređaji sastoje se od vodoravne radne plohe, na koju se postavi materijal, iznad koje je na posebnom po visini podesivu stalku postavljena kamera koja slikovni zapis pretvara u digitalni i šalje ga u računalo na dalju obradu. Pored kamere na stalku je postavljen i mali laserski uređaj koji mjeri i očitava zakrivljenost stranice, te rezultate u digitalnom obliku također šalje u računalo. Tomu valja pridodati još jedan vrlo osjetljiv mehanički dio cijele konstrukcije koji omogućuje okretanje stranica, čime se cijeli postupak automatizira. Brzina postupka, kao što je već rečeno, ovisi o stanju konkretnog materijala, no u slučaju da su mehanička svojstva papira dobro očuvana moguća je brzina snimanja od oko dvjesto stranica na sat.

Radi potpunosti valja napomenuti kako na tržištu raspoloživi uređaji omogućuju snimanje pisanog materijala do veličine A2 te da je riješen problem kontrole temperature koja tijekom cijelog postupka mora ostati u strogo propisanim okvirima.

Posebni modul

Praktično svi proizvođači uz sam uređaj za snimanje dostavljaju i posebno računalo na kome se obrađuje zapis dobiven tijekom procesa digitalizacije. Ta su računala zapravo posebno opremljena osobna računala, u koja je ugrađen poseban obradni (procesorski) modul kojim se ubrzava obrada digitalnih zapisa zasnovana na algoritmima koji zahtijevaju izvođenje velikog broja matematičkih operacija. Praksa je pokazala da je obrada samo na osobnom računalu moguća, ali jednostavno odveć spora.

Postupak digitalizacije tu se odvija tako da je tijekom cijelog procesa na računalu programski modul koji prihvaća podatke s uređaja za snimanje te ih pohranjuje u posebnu datoteku knjige. Datoteka je na logičkoj razini organizirana tako da za svaku snimljenu stranicu postoji dio koji se odnosi na digitalni zapis slike te stranice, te dio u kome se nalaze podaci o njezinoj zakrivljenosti. U praksi se mogu naći i rješenja koja predviđaju da se svaka stranica sprema u posebnu datoteku, no sa stanovišta dalje obrade materijala ništa se bitno ne mijenja, tako da se može reći kako je riječ o tek jednom izvedbenom detalju.

Po svršetku procesa snimanja datoteka se učita u poseban programski modul pomoću kojeg se dodatno obrađuje snimljeni materijal. Postupak obrade odvija se u tri koraka. Prvi korak odnosi se na kontrolu i korekciju redoslijeda stranica, pri čemu program omogućava promjenu redoslijeda te brisanje potpuno nečitkih stranica. Drugi korak obuhvaća uobičajene postupke obrade digitaliziranih slika, kao što su primjerice korekcija oštrine, uklanjanje mrlja i sl. Posebnost tog koraka sastoji se u tome da postoji posebna funkcija programa koja uz pomoć podataka o zakrivljenosti stranice korigira izobličenja slikovnog zapisa do kojeg neizbježno dolazi zbog stanovite zakrivljenosti stranice. Treći je korak zapravo trivijalan i odnosi se na pohranu obrađenog materijala u nekom od rasprostranjenih formata zapisa kao što je to primjerice PDF.

Zauzeće memorije

Izbor formata zapisa ovisi o tome kako će se materijal dalje koristiti. Na raspolaganju su gotovo sva tehnološka rješenja koja se primjenjuju kod elektronskih knjiga. Ipak, valja skrenuti pozornost na razliku u odnosu na elektronske knjige, koja se sastoji u tome da je riječ o digitaliziranim slikama originala na papiru, što znači da su i tekst i slike pohranjeni u obliku slikovnog zapisa, za što je potrebna znatno veća količina memorije na nekom mediju za pohranu. Znatno veće zauzeće memorije nije osobit problem ako se materijal želi objaviti na CD ili DVD medijima, no u slučaju objavljivanja preko Interneta potrebno je provesti dodatne postupke obrade kojima se uz prihvatljiv gubitak kvalitete količina potrebne memorije može svesti u prihvatljive okvire. Uzevši u obzir jasno izražen trend stalna povećanja kapaciteta komunikacijskih kanala na Internetu, čini se da će i ovaj problem u bližoj budućnosti biti sve manje izražen.

Uređaji za digitalizaciju starih izdanja dosegnuli su takvu razinu kvalitete i cijene da je njihova primjena u praksi neupitna. Mogućnost pretvaranja slikovnog zapisa starih pisanih materijala u digitalni oblik otvara neslućene mogućnosti uporabe i prezentacije pisane građe koje tek treba do kraja istražiti. To se svakako posebno odnosi na mogućnost objavljivanja digitaliziranih materijala na Internetu, čime se otvara mogućnost uvida u teško dostupna izdanja iz bilo kojeg dijela svijeta, ali svakako i mogućnosti afirmacije vrlo vrijednih, ali zbog problema nedostupnosti manje poznatih, dijelova kulturne kulturne baštine općenito.

Dodatne informacije o uređajima za digitalizaciju starih izdanja i programskoj opremi koja se koristi za restauraciju snimljenog digitalnog zapisa raspoložive su preko sljedećih hiperveza:

http://www.i2s-linescan.com/

http://www.imageware.de/

Slaven Batnožić