Čovjek-ptica

Čovjek-ptica

Vaslav Nižinski (1890-1950)

U autobiografskom djelu Moj život (MH, Zagreb, 1966) Charles Chaplin piše: »Vidio sam malo genija na svijetu, i Nižinski je bio jedan od njih. Bio je hipnotičan, bogolik; njegova je tmurnost najavljivala raspoloženja nekog drugog svijeta. Svaki pokret bio je poezija, svaki skok — let u čudnovatu nestvarnost.«

Tekuća, 2000. godina, u plesnom je svijetu posvećena legendarnom plesaču koreografu Vaslavu Nižinskom, čime se obilježava pedeseta godišnjica njegove tjelesne smrti. Duhovni dio nedvojbenoga plesačkog fenomena 20. stoljeća već je mnogo ranije odustao od života, izgorjevši u samo petnaestak godina intenzivna umjetničkog davanja. (Nižinski je posljednji put nastupio pred publikom davne 1919. u St Moritzu u Švicarskoj, gdje se s obitelji povukao da sačeka kraj rata.) Interes za sudbinu Nižinskog u međuvremenu, kao uostalom i njegov talent, uvelike je prerastao plesnopovijesne okvire. Pogotovo nakon izlaska Dnevnika, koji je 1934. pronašla i objavila njegova supruga Romola. Dirljiv i tužan, pun ljubavi i praštanja, ali i ogorčenja spram moćnika koji manipuliraju ljudima, u naglim prijelazima između dječje naivnosti i nadahnute lucidnosti, taj dnevnik-ispovijed nastao je u doba umjetnikove agonije, tijekom 1918-19, na tankoj liniji između svjesnog i onostranog. Romola Nižinski izgubila je bitku s muževom bolešću, ali je izborila njegovu besmrtnost.

Nižinskog su u Francuskoj zvali Dieu de la dance. Kažu da je plesao kao da je opsjednut likovima koje je tumačio. Nezaboravan je kao Petruška, tragični lutak s ruskoga sajma (koreografija Fokin, glazba Stravinski), a oni koji su vidjeli njegov skok u Ružinom spektru (duet koji je u Parizu izveo s Pavlovom) smatraju se rijetkim sretnicima, svjedocima čarolije. U Faunu nitko nije bio ravan Nižinskom. Mistični svijet koji je stvorio, tragična nevidljiva skrovišta u sjeni pastoralne ljupkosti kroz čije misterije je on, bog strasne tuge, promicao — sve je to izvodio s nekoliko jednostavnih pokreta, naizgled bez ikakva napora, piše Chaplin u svojim sjećanjima.

Zahvaljujući tehničkoj virtuoznosti Nižinski je vrlo mlad postao baletni solist petrogradskoga Marijinskog kazališta. Tamara Karsavina, poslije njegova česta partnerica, u svom se dnevniku (u nas neobjavljenu iako postoji prijevod Zvonimira Podkovca) sjeća šoka kad ga je još kao anonimna učenika baletne škole vidjela kako stoji u zraku, a reakcija profesora je bila: To je Nižinski. Taj đavo nikad ne može završiti točno na ritam muzike! Prema Karsavini Nižinskog u pravom smislu i svijetu i njemu samom otkrio je tek Djagiljev. Nižinski se hrabro, a na štetu svoje originalnosti, prilagodio tradicionalnom tipu plesača sve do trenutka kada ga je Djagiljev-čarobnjak dotaknuo svojim čarobnim štapićem. Njegova mladenačka maska, jednostavna i malo dopadljiva, odjednom pada i otkriva egzotičnu i mačkastu kreaturu; elf koji ismijava umjetne konvencije i krutost predrasuda. (U povijesti plesa Djagiljev ostaje vrsni poznavalac umjetnosti, maštoviti vizionar nepogrešiva ukusa koji je osvojio Zapadnu Europu, no sudeći prema sačuvanoj plesačevoj bolnoj ispovijedi, on nikako nije bio samo dobra vila. Djagiljeva je lijepi mladić privlačio i tjelesno pa je svoju moć iskoristio i u tom smislu.)

Kao koreograf Nižinski je nevjerojatno isprovocirao publiku, iako je, koliko znam, postavio samo četiri baleta: Poslijepodne jednog fauna (1912), Igru (1913), Posvećenje proljeća (1913), Tilla (1916). Nije bila riječ samo o modernoj senzualnosti i nabijenoj emotivnosti i sve većem odmaku od baletne osnove, nego je još umjesto vezanog pokreta romantične mistike tijelo vraćeno u grčevite trzaje primitivnog obreda, a to je samosvijesnu građansku kulturu vrlo povrijedilo. (Bilo je to prije Prvog svjetskog rata.) Na premijeri Posvećenja proljeća (1913) publika je toliko protestirala i svađala se da se glazba Stravinskog uopće nije čula!

I još jedan zanimljivi detalj: radeći na baletu Till Eulenspiegel u New Yorku Nižinski je povrijedio nogu. Doktor Abbe se gledajući rentgensku snimku zapanjio: Vaslavova noga bila je anatomski drukčija — nešto kao prijelaz između čovjeka i ptice...

Maja Đurinović