CD MOZAIK

Znate li kako danas završavaju koncerti Alice Coopera? Publika zajedno s njim viče: »Alice, Alice, who the f... is Alice?« Iako već gospodin u godinama, Alice i dalje izgleda kao i na početku karijere. Zmazan je. Prljav. Kao da je izašao iz nekog horora snimljena po dječjoj strašnoj literaturi Stephena Kinga. Ovaj je album još jedna pločica kojom Cooper nastavlja utrtom stazom. Kod njega nema odstupanja, poigravanja sa stilovima, on jednostavno svira svoj popistički heavy metal i uživa u njemu kao i vjerna mu publika. Dakle, ništa revolucionarno, ali ipak malo ispod prosjeka dosadašnjih albuma. Naslovna pjesma, Brutal Planet, koja bi trebala biti hit, nije tako jaka kao ne tako davni Poison. O đačkoj himni School's Out da i ne govorimo. Uglavnom Alice je uvijek bio paradoksalan. Vanjština prljava klošara i izglancana produkcija kao rukohvati u engleskoj ladanjskoj kući. I ovaj CD, namijenjen mlađoj populaciji, ima u sebi i screen saver za računalo. Ali te stvarčice znaju biti prilično opasne i napraviti velike štete. Zato posegnite za čistačem ekrana ako baš morate. CD možete slušati bezbolno. Ništa novo. Ništa spektakularno, ali za one koji tako zdušno viču »Who the...« vjerojatno dobro. Za ljubitelje Alice Coopera only.

Ovaj me sastav zaista ugodno iznenadio kada se pojavio. Glatke pop-melodije zasnovane na irskom folkloru i protkane odličnim aranžmanima s tradicionalnim glazbalima zaokupile su pozornost široke publike. No, čini se slično kao one hit wonder, u slučaju sestara i brata Corr riječ je o one CD wonder. Naime, sastavu su se dogodile dvije najgore stvari koje se mogu desiti umjetniku. S jedne strane došlo je do izrazita nedostatka ideja, a s druge kompanija, potaknuta uspjehom prvih pjesama, traži da se štancaju novi albumi. Prije ovoga albuma The Corrs su objavili bljedunjavi neuključeni album, koji je, ogolivši pjesme bez studijskih dodataka, zazvučao kao neki folk relikt. Na ovom studijskom albumu, kako već sugerira i omotnica, The Corrs pucaju na mlađu publiku. Aranžmani su napravljeni u stilu mnogo flipera i bombica, a malo tema i onoga zdravog zvuka koji su činile električne gitare vezane s violinom i metalnim frulama. Uvodna pjesma, Brethless, još i podsjeća na najbolje njihove radove, ali više se doimlje kao preostatak negoli nova pjesma. Dalje se nastavlja u stilu osvojimo tinejdžere, što baš i ne vjerujem da će im poći za rukom. Nedostatak ideja samo potvrđuju i dvije stare stvari (Radio kao možda i najveći njihov hit), koje su ponovo aranžirali, opet sa željom da se približe onima koji najviše kupuju kompaktne pločice — mlađariji. Šteta za sastav koji se doimao tako ozbiljno, pun duha i elana, da se pretvori u najobičniji surogat-bend. Sljedeći album sigurno će biti presudan za njihovu karijeru. Ako ne uspije, diskografski magnati sigurno imaju i rezervnu varijantu, a ona je jednostavna: svaka cura u solo karijeru, a brat kako hoće (ili može) pa što bude. Jedna će valjda upaliti sama. Ipak, želio bih da se novim albumom vrate na stare staze.

Tko nije čuo za Monty Phyton! Bilo prije, ili nakon silnih repriza, svatko valjda zna za taj cirkus koji je dugo, a vjerojatno će i opet, uveseljavati gledatelje. Eric Idle odlučio je snimiti ili izrecitirati pjesme koje su popunjavale seriju. Sve su to vodviljske pjesme. Gegovi i vicevi kojima je pridodana glazba. Ponekad je glazbena podloga legla, a katkada i ne. Ali ima li uopće smisla o tome ovdje raspravljati? Bitni su tekstovi, šteta što nisu otisnuti na omotnici. Koncert je snimljen pred publikom u Los Angelesu 4. lipnja 1999. Vrlo dobar sastav korektno slijedi, bolje rečeno odsvirava, već zadane dionice, tako da se ništa nije promijenilo u odnosu na pjesme koje su nas uveseljavale prigodom gledanja pitona. Always Look On The Bright Side Of Life gotovo je ili već jest evergreen, ali ima tu još pjesama kojih ćete se lako prisjetiti, samo im ne smijem spominjati naslove. Svakako treba pozorno slušati i poprilično razumjeti engleski jezik da biste se mogli smijati.

Davne 71. ili 72. dobio sam album Concerto For Group And Orchestra. Činilo se tada da se rock približava klasičnoj glazbi. Bio je odličan argument svima nama koji smo voljeli rock da sumnjičavim starcima objasnimo da i rokeri mogu svirati klasičnu glazbu. Naravno, bila je to glupost mladosti. Danas na vezanje rocka s tzv. klasikom gledam posve drugim očima. Ne sviđa mi se i mislim da je to nespojiva kombinacija osim... Osim ako vas uhvati nostalgija. Ovaj dvostruki CD snimljen je na istom mjestu kao i prvi, u Royal Albert Hallu u Londonu. Čak se i datumi gotovo podudaraju. Prvi je snimljen 24. rujna 1969, a ovaj drugi 25. i 26. rujna 1999. Razlika je još i u tome što je onda bio samo jedan album na kojem je bio tek Lordov Concerto i Purple je svirao u najboljoj postavi u kojoj je gitaru razarao Ritchie Blackmoore. Na ovome koncertu više nego odlično zamijenio ga je Steve Morse. Na prvom CD-u nalazi se devet snimaka gdje se kao gosti pojavljuju sjajna pjevačica Sam Brown te pjevač svojedobno velike hard-rock-grupe Black Sabbath Ronnie James Dio. Ostatak odrađuje postava Lord, Gillan, Glover, Paice i već spomenuti Morse. Pravi izazov ipak je drugi CD na kome se nalazi već spomenuti Concerto. I bez obzira na svoja današnja stajališta mislim da to uopće nije bio loš pokušaj te da tu ima zaista dobre glazbe. Doduše orkestar većinom svira svoje, a kada se javi bend, on ore svoje i interakcija je vrlo malo. No kada dođe do sudara klasike i rocka, to u nekim trenucima zvuči i za današnje vrijeme zapanjujuće dobro.

Ukupan je dojam dobar. Preporučam svakome tko je slušao prvu verziju, ali i onima koji vole čudne glazbene veze, od kojih ova sigurno nije jedna od najuspješnijih, ali kako je jedna od prvih koje sam čuo (možda je to grupa Nice radila bolje), nisam dovoljno objektivan. Zato samo savjet: poslušati.