Čajanka prije kraja svijeta

Čajanka prije kraja svijeta

Jučer još Roman Simić bio je pjesnik, a danas suuređuje »Quorum« i potpisuje knjigu kratkih proza Mjesto na kojem ćemo provesti noć

Pojavio si se kao, po općem dojmu, izvrstan pjesnik. Što je danas s tvojom poezijom, gdje je (ne)stala?

— Trenutno je nema. Jednostavno, dogodilo se da se izgubila. Uvijek sam takve stvari, takve prestanke, zamišljao kao neko nezgodno kvrc nakon kojeg se nešto drugo nepovratno iščaši ili zauvijek postavi na svoje mjesto. Ali kako to obično biva, kod mene nikakva kvrcanja, a nadam se ni nepovratnosti nije bilo. Jedino, u nekom trenutku učinilo mi se da znam što želim od svoje poezije i kako do toga doći, a tu sitnicu ni uza sve napore nikako nisam uspijevao dobiti. Pokušavao sam i pokušavao, a onda sam pao u očaj i, kao svi lako povodljivi karakteri, odao se prozi.

S plahtom preko glave

Zajedno s Miroslavom Mićanovićem urednik si »Quoruma«. Što se promijenilo u koncepciji časopisa otkada ti supotpisuješ urednikovanje i što bi »Quorum« želio biti na časopisnoj sceni?

— Bojim se da je i tu stvar jednostavna i pomalo antiklimaktična. Odgovorno tvrdim: otkako sam ja unutra, što se »Quorumove« koncepcije tiče, nije se promijenilo ništa. Što, opet, znači samo to da je »Quorum« i dalje časopis koji pokušava biti važan, osjetljiv i, koliko god je to moguće, otvoren prostor za ono nešto što bi se moglo nazvati bespućima hrvatske poetičke zbiljnosti. A mislim i to da na domaćoj književnočasopisnoj sceni trenutno nema mnogo onih koji bi mu u tome bili konkurencija. Ako mi ti na to kažeš da je časopis uopće kao forma već passe, a kao proizvod tržišno nezanimljiv, ja ću ti reći da još ne vidim što bi ga to moglo zamijeniti ili istisnuti u kulturnoj sredini u kojoj se malo prevodi, u kojoj je domaćem autoru teško objaviti knjigu, a čitatelju kupiti je. »Quorum« je u isto vrijeme prostor afirmacije, ured za informacije, mjesto na kojem se događa neka književna živost, u kojem se kuha... Dovoljno je otvoriti nekoliko posljednjih brojeva da vidiš da nije samo etiketa, preživjela časopisna institucija, nego da se miče, sazrijeva, ide... Ono do čega je meni kao uredniku stalo upravo je to. Zakuhati stvari, okupiti ljude koji dobro rade i nagovoriti ih da to nastave na stranicama »Quoruma«. Kad u jednom časopisu uspiješ ponuditi Tatjanu Gromača, Ferića, Jergovića, Perišića, Prtenjaču, Karuzu, Mlakića, Ušumovića, pa onda Šodana, Mraovića, Glamuzinu, Roška, Lokotara... i još tolike druge koje mi je zbog dopuštena prostora teško nabrojati, onda je to dobar časopis, i onda ti je jasno o čemu pričam.

U tvojem prvencu, zbirki kratkih proza Mjesto na kojem ćemo provesti noćnalazim nešto od čehovljevske atmosfere, selindžerovski prisna obraćanja likovima, markezovskih motiva... Kakav je tvoj odnos prema ta tri pisca?

— U svakom slučaju, sva ta tri pisca jako su mi bitna. Čehov svojom suptilnošću, detaljem i spisateljskom intuicijom, Márquez zbog Kronike najavljene smrti, Pukovnika, Eréndire, Zle kobi... svojim raspričanim genijem, Salinger svime, ali ponajprije fantastično toplim i dobro ispričanim pričama iz Devet priča... A siguran sam da bi se tim momcima na čajanci na kraju svijeta svakako trebali pridružiti Hemingway, Faulkner, Rulfo... Svi su ti pisci na ovaj ili onaj način oslovljeni u Mjestu na kojem ćemo provesti noć, ali uvijek s nekim odmakom, ili pokušajem odmaka, koji bi trebao reći: hej, tu sam i mali ja. Zezancija na Márqueza u Damama ili Poslu oko ponedjeljka, na Salingera i Faulknera u Čvorcima... S druge strane, neki od njih nametnuli su se i zbog toga jer su uspjeli ispisati svjetove toliko stvarne da bi ih trebali ucrtavati na zemljovidima, pa kad sam i sam počeo vitlati olovkom, crtkati mape s nekom Yopom, Puertomarinom, Connom, Panamattom...

Ni Nick Cave (do romana I magarica vidje anđela) ni Roman Simić (do danas) nisu bili na jugu Sjedinjenih Država o kojemu su pisali. Možeš li objasniti taj fenomen koji su mnogi skloni nazvati eskapizmom?

— Jug SAD, ili Australije, ili Meksika, ili ta nekakva izmišljena, izblajhana panamerička Panamatta... (ne znam za Cavea, ali čini se da ja malo putujem)... Dakle, priznajem, ništa od svega toga nisam vidio, ni opipao, ni fotografirao... tako da ni najmanjega prava nemam o opisanim događajima, krajolicima i ljudima svjedočiti i prepričavati što se to tamo doista događalo, i zašto, a možda ponajmanje od svega: kako... Ipak, za moj književnoturistički odlazak u taj prostor, kako to obično biva, postoje tzv. književni izvanknjiževni razlozi, koji su, kao što to (već drugi put) obično biva, gotovo pa isti. Time bih htio reći da Mjesto na kojem ćemo provesti noćnije stvoreno od mjesta, nego od vremena. Čudne mješavine našeg-hrvatskog-vremena i vremena apokalipse, dvaju vremena koja su se, kako se meni činilo, u posljednjih deset godina na nesreću povremeno preklapala. Najjednostavnije rečeno: preda mnom se događao smak svijeta i ja sam ga opisao. S plahtom preko glave, jer me bilo strah. Ni sam nisam uvijek bio najsretniji zbog toga, bojao sam se da sve te priče možda i funkcioniraju na razini priče, ali da bi knjiga kao knjiga mogla biti potpuno promašena, a to znači izgubljena za hrvatskoga čitatelja sada i ovdje. Ali, čini mi se da je u njoj sasvim dovoljno neke naše potkožne stvarnosti da se to ne bi dogodilo. Dakle, za vječno titrajuću sadašnjost-budućnost apokalipse trebalo je stvoriti prostor, prostor koji bi mogao funkcionirati kao književnost, ako već ne kao turistička destinacija — i, eto, ja sam ga stvorio.

Trbuh od ekologije

U tvojim kratkim prozama priroda je redovito ljepša i veličanstvenija od ljudi. Odakle takvo stajalište?

— Priroda, prije svega pustinja, ovdje je kontekst i scenografija. Onako nepregledna i nenadjebiva, ona je sve ono što su i ljudi, samo jača od svakog pojedinačno. Zato se nitko nikamo i ne miče. Zato ljudi, jer su mudri i našopani tisućljetnim iskustvom, sjede doma i obrađuju svoj vrt. To ti je to. Nema fitnesa, nema teretane, svi imaju trbuhe, od ekološke svijesti i čiste mudrosti. Ta je priroda mjesto na kojem ćemo provesti noć, taj krajolik kojim se rijetko putuje, koji nas razdvaja i osamljuje — recimo to cinično i familijarno — naša je priroda. Ako si primijetio, u pričama uvijek negdje u daljini ima nekakvih planina. E, pa do njih ti na kraju ne dođe nitko.

Priča Ljubav govori o pedofilskoj ljubavi u pozadini koje se događa silovanje. Je li takva ljubav moguća i očekuješ li ikakvu reakciju javnosti?

— Mislim da se ne bi trebalo zezati s tom pričom samo zato jer sadrži u književnosti vazda popularne elemente incesta, seksualnog zlostavljanja, iako — nažalost, moram te ispraviti — ne i pedofilije. Naime, sad bez šale, ta mi je kratka priča vrlo bitna jer jedina u knjizi govori o osjećaju s kojim sam se dugo hrvao i koji je nešto najstrašnije što sam u sebi napipao, a to je mržnja. Ona je nešto kao protuteža svim ostalim pričama, tri kartice olova koje su mi trebale da bih knjizi vjerovao. To je priča u kojoj se mrzi i uništava na više različitih načina, u kojoj se mržnja događa djeci. Ona je istodobno i priča o ljubavi, koja je strašna, fantastična i moguća.

Pripovijedanje vremena ocrtano u tvojoj zbirci izrazito je kršćanski koncipirano. Sve što se zapravo događa naznake su apokalipse. Čak se, koncem priče Dame, sugeriraju krivnja i kazna. Odakle takva, u našim generacijskim i literarnim okvirima, osamljena poetika?

— Trenutak sudnjega dana bio mi je zanimljiv i zbog toga što je to, uz najrazličitije Postanke, toliko jako vrijeme da je kao priča gotovo samo sebi dovoljno. Apokalipse Svetog pisma, apokalipse književnosti, filma, stripa... Apokalipse u koje ljudi vjeruju. Tu me je zanimala još jedna dimenzija, a to je kako u taj trivijalni, medijski, spotovski panamerički svijet ubaciti mit i poigrati se njime. Vrijeme svjetla prolazi i treba se igrati s vremenom tame, iako to baš i nije najzdravije. Odatle parodirani ili trivijalizirani mitski preci: Fen i Maureen u Poslijepodnevu, Dječak i Djevojčica u priči Mjesto na kojem ćemo provesti noć; zatim iščašeni prometejski heroji: Pukovnik Caldwell u Poslu oko ponedjeljka, Upravitelj pošte u Damama; balavi Proroci — mladić u modrom kombinezonu koji šeće iz priče u priču... Ali ako me je nešto oko te knjige iznenadilo, bilo je to baš ovo što spominješ — uvođenje serije etičkih i, ako hoćeš — pitanja kršćanskog morala. Sve se vrti oko neke krivnje, vjere, odgovornosti, ljubavi... pojavljuju se svećenici barem dvije vjeroispovijedi, a na mjestu koje neću otkriti i jedan prerušeni anđeo. Kad sam, dakle, to vidio, zbrojio i preračunao — znao sam da sam normalan i da je sve u redu.

Razgovarao Kruno Lokotar