Bill Gates u mlađim danima

Joanne K. Rowling, Harry Potter i odaja tajni, s engleskoga preveo Zlatko Crnković, Algoritam, Zagreb, 2000.

Oko knjižnoga niza o pustolovinama dječaka-čarobnjaka Harryja Pottera nagomilano je mnoštvo fascinirajućih podataka koji neodoljivo podsjećaju na stil televizijske ih prodaja što ih pripremaju razni komercijalni televizijski kanali. Naime, kao što u takvim televizijskim prezentacijama možete saznati da, primjerice, već toliko i toliko milijuna ribiča oduševljeno koristi isključivo taj i taj mamac, kojemu ribe zapravo ne mogu odoljeti, dok ribolovački manekeni iz bistrih brzaka izvlače trofejne primjerke lovine, tako su i knjige škotske spisateljice Joanne K. Rowling redovito servirane uz nabrajanja o prijevodima na više od trideset jezika i nakladama od trideset milijuna primjeraka. Sve je, obično, začinjeno pokojom bizarnom pričom o padanju u nesvijest djece koja su čekala na red kako bi kupila knjigu, ili napomenama o raspadu sustava najveće internetske knjižare zbog zagušenja narudžbama i prije nego se knjiga pojavila u redovitoj knjižarskoj prodaji.

Četrdeset tisuća djece

Nimalo, dakako, ne sumnjajući u vjerodostojnost brojki i odista planetarnu popularnost, koji rastu sa svakom sljedećom knjigom serijala, namjera mi je, tek, ukazati na dimnu zavjesu izvantekstualnih fenomena koji čitaču-recenzentu neizbježno odvraćaju pozornost od onoga što bi trebao biti primarni predmet njegova interesa, dakle — teksta sama. Jer, upoznatost s činjenicama kako je četvrta knjiga (Harry Potter and the Goblet of Fire), nedavno objavljena istodobno u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, najprodavanija knjiga u povijesti prodaje knjiga on-line, a da se na audiciju za filmsku verziju Harryja Pottera prijavilo četrdesetak tisuća dječaka, proizvodi prilikom čitanja ove knjige, koja je, dakle, utrla put ovakvim razmjerima čitanosti, stanoviti grozničavi predumišljaj o proniknuću u objektivne, literarno vrijednosne, razloge takva stanja. Stoga treba odmah reći kako to meni, u slučaju knjige Harry Potter i odaja tajni, nije pošlo za rukom. Ovaj, po mnogo čemu dobar, a po koječemu i vrlo dobar roman, samo je još jedna zanimljiva knjiga (i ništa više), koja je logikom, meni nedokučivih, tržišnih zakonitosti — postala robom. To je, istina, svrstava u trend, ali je u konačnici ne čini ni boljom ni lošijom nego što ona stvarno jest.

Harry je, podsjetimo ukratko onaj još neupućeni ostatak svijeta, u Odaji tajni dvanaestogodišnji učenik škole vještičarenja i čarobnjaštva u kojoj se stječu moći i vještine naspram kojih su nadnaravne sposobnosti Petra Pana ili, recimo, Supermana — obične dječje igrarije. Soj čarobnjaka, koji u koricama knjige supostoji usporedno sa svijetom i društvom kakve inače poznajemo, ima svoj kodeks kojim obične ljude (iliti bezjake, kako ih u Crnkovićevu prijevodu nazivaju čarobnjaci) štite od sablazni i štetnih posljedica čarolija. No, i među čarobnjacima i vješticama postoje oni zli, koji drže da ih obzirnost prema slabijima, prema onima koji ne posjeduju čarobnjačke moći, samo sputava i onečišćuje. Zato su osobito neprijateljski raspoloženi prema mutnjacima, a to su čarobnjački i vještičji vježbenici koji potječu iz obitelji koje nisu čiste čarobnjačke krvi, kojima je, dakle, jedan od roditelja običnjak ili, kako već rekoh — bezjak. Netko je otvorio odaju tajni u kojoj živi čudovište što kani nemilosrdno očistiti »najugledniju školu vještičarenja i čarobnjaštva« od mutnjaka. Ali, na svu sreću, istu školu, Hogworts, kao učenik druge godine pohađa i Harry Potter.

Dobri stari Twain

U osnovi Harryjeva književnog lika, zapravo, je karakter proslavljenog Huckelberyja Finna. Siroče neupadljive vanjštine, iznimne bistrine, sklono nestašlucima i kršenju zabrana kada je to u svrhu ostvarenja pravedna cilja koji odrasli, u svojoj uskogrudnosti, nisu kadri prepoznati kao takva. Dodajmo k tome i neizostavno viteštvo, kada je u pitanju izbavljanje djevojčica iz pogibelji, te magnetsko privlačenje peha da zahvaljujući vlastitoj gorljivoj požrtvovnosti ispadnu u očima odraslih krivi i onda kada stvarno krivicu nisu skrivili ili je nisu mogli izbjeći. Harry Potter je, razumljivo, redizajniran u skladu s predodžbama heroja suvremenosti, pa se čini, otprilike, onako kako zamišljate da je izgledao Bill Gates kada je bio mali. No, i uopće neporecivo spisateljsko umijeće Joanne K. Rowling, najdojmljivije je pri građenju pojedinih likova, čak i onih potpuno na rubu glavnoga fabularnog tijeka. Čini to u maniri vrsnoga portretnog karikaturista, nenametljivim naglašavanjem određenih karakterističnih sporednosti. To joj je, po svoj prilici, i priskrbilo glavninu golema zanimanja dječjeg čitateljstva. S jednakom pomnošću Harry Potter i odaja tajni oprimjeruje pozitivne tečevine »civilizacije zapadnog kruga«, afirmirajući opća mjesta dobrote, kanonizirana unutar prihvaćene opreke: good guys — bad guys. Pa je tako: zloća popravljiva spoznavanjem, nasilje nema trajne posljedice, toleriranje različitosti uvjet je skladnosti i napretka, a iznimna osobnost je hijerarhijski superiorna normama kolektiviteta. Lucidno discipliniravši dječje maštarije u uređeni literarni svijet i prepoznavši neutaživost čovjekove čežnje za čudesima, Rowlingova je napisala knjigu koju su umreženi mehanizmi globalizacije dočekali kao čarobnu formulu uspjeha — svog i autoričina. Nimalo slučajno i nimalo bez razloga, premda nisam siguran da se slično ne bi dogodilo i nekim drugim, jednako vrsnim djelima, uz pomoć Kairosa i uz istovjetnu logističku potporu.

Bubimir, Eco...

Harry Potter i odaja tajni doima se kao djelo vođeno zamišlju da su likovi crtanoga serijala Bubimir (Beettlejuice) stavljeni u situaciju Eccova Imena ruže. Ova naizgled nemoguća simbioza rezultirala je romanom koji se dade iščitavati na nekoliko razina. Prvoloptaška, maštovito posložena, priča je okvir za metaforičko viđenje složenijih društvenih odnosa. Odaja tajni prema zbilji nema rugalački prizvuk, no, uvjeren sam kako je posve moguće ključ za dešifriranje ovoga romana tražiti u svojevrsnom autoričinu protestu zbog isključivosti razumskog spoznavanja kao prestižnog obrazovnog (a i odgojnog) modela. S onu stranu fetišiziranja znanstvene dokazivosti svijet Harryja Pottera u ovome romanu sazdan je od sanjarija koje nam pomažu da ne umremo od istine.

Davor Šišmanović