Barok u Sloveniji

Blaženka First, Carlo Maratta in barok na Slovenskem, pomen z Maratto povezane grafike za baročno religiozno slikarstvo na Slovenskem, Ljubljana, 2000.

Prije nekoliko mjeseci u Ljubljani je tiskana knjiga Carlo Maratta in barok na Slovenskem (pomen z Maratto povezane grafike za baročno religiozno slikarstvo na Slovenskem; Ljubljana 2000) iz pera Blaženke First, voditeljice Grafičkoga kabineta u Narodnome muzeju u Sloveniji. U uvodnim poglavljima autorica je skicirala Marattin portret i odredila njegovu ulogu u umjetnosti Rima druge polovice 17. stoljeća. Važno je istaknuti da se slikar rodio 1625. u Cameranu pokraj Ankone, u obitelji dalmatinskoga podrijetla. Taj je podatak bio poznat teoretičaru Giovanniju Pietru Belloriju, koji je 1732. godine objavio Marattijevu iscrpnu biografiju. Upravo zbog toga podatka Maratta je od prvorazrednoga značenja za hrvatsku povijest umjetnosti, jer se može svrstati u skupinu Schiavona, umjetnika hrvatskoga (dalmatinskoga) podrijetla koji su djelovali u prosperitetnijim sredinama na Apeninskom poluotoku. Učio je u Rimu kod Andrea Sacchija ugledajući se na kasnorenesansno slikarstvo (Raffaello, Correggio) te na akademsku umjetnost Bologne (A. Carracci, Langfanco). O njegovoj dobroj poziciji u Rimu druge polovice 17. stoljeća svjedoči podatak da je dobivao narudžbe od pape Aleksandra VII. Chigija ne samo za Rim nego i za Sienu, dok je freskama ukrasio brojne palače u Rimu (npr. Altieri) i vile u okolici (Frascati, vila Falconieri), a oltarnim palama crkve u središtu Rima. Matatta je bio odlikovan s raznih strana: bio je Principe dell'Accademia di San Lucca te Cavaliere dell'Ordine di Cristo. Riječ je nedvojbeno o veliku talentu i važnoj produkciji akademizirajućega određenja. Klasicizam njegovih djela religiozne tematike postao je iznimno popularan, predmet oponašanja, ugledanja i kopiranja ne samo u Rimu ili rodnim Marchama već i u drugim talijanskim sredinama, sve do Venecije na sjeveru. Tomu su pridonijela ne samo djela vidljiva i izložena na oltarima crkava u Rimu nego i posredovanjem grafika. Sličnu je sudbinu imalo slikarstvo poznatijega i bolje istraženoga Guida Renija ili Carla Dolcija, koji je invencijama nekoliko tipova Bogorodice postao predmetom kopiranja sve do 19. stoljeća.

Kolegica First pokušala je precizno utvrditi na koji je način Marattijevo slikarstvo djelovalo na umjetnost, u prvom redu na slikarstvo, u Sloveniji potkraj 17. i u 18. stoljeću. Treba naglasiti da su slovenske zemlje upravo tada bile otvorene prema brojnim impulsima iz susjednih, većih umjetničkih središta. U nju su, osobito u Ljubljanu, stizali i ostajali umjetnici iz Italije i Austrije. Podsjetimo na Francesca Robbu koji se iz Venecije preselio u Ljubljanu a odatle i u Zagreb gdje je ostvario zapažen kiparski opus.

Maratta je dakle pomogao difuziji barokne umjetnosti i u sjevernjačkim, prekoalpskim i predalpskim zemljama koje su u vrijeme baroknoga revivala bile doslovno impregnirane talijanskim utjecajima i umjetnicima. Kao u svim perifernim sredinama, utjecaji su stizali s raznih strana, a prenosili su ih ne samo istaknutiji pojedinci nego i anonimni majstori koristeći grafičke predloške za kompozicijska rješenja. U tom smislu Marattu citiraju, preuzimaju i kopiraju umjetnici poput Antona Cebeja, Valentina Metzingera i Fortunata Berganta, središnjih ličnosti baroknoga slikarstva u Sloveniji, ali i nepoznati pavlinski umjetnici skromnih izražajnih mogućnosti. Unatoč općoj Marattinoj popularnosti zapanjuje količina djela u Sloveniji za koja se može utvrditi da su nastala prema njegovim predlošcima.

Takav bi se detektivski posao utvrđivanja predložaka i njihov prijenos mogao učiniti i u Hrvatskoj. Čini se da bi bio mnogo učinkovitiji na sjeveru nego na jugu. Već sada ukazujem na nekoliko podataka. U crkvi sv. Vida u Rijeci oltarna pala Sv. Josip, koja se bez razloga pripisivala Pietru Antoniju Novelliju, blizanka je pali Valentina Metzingera u Žalostnoj gori nad Mokronogom. Na primjeren je način Blaženka First pokazala utjecaj Marattijevih slika s prikazom smrti sv. Josipa na slovensku likovnu baštinu. Slika iz samostana benediktinki u Hvaru iste tematike (koju je J. Kovačić pripisao Francescu Maggiottu) nastala je upravo prema Maratti. Prema Maratti je nastala i slika Bogorodica s djetetom u dubrovačkome Kneževu dvoru (te jedna replika u splitskom samostanu Gospe od Zdravlja) za koju se pretpostavljalo da je rađena prema predlošku Guida Renija.

Ipak, najvažnije je da su u Dubrovniku identificirani Marattini autografi. Veliku oltarnu palu Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije iz franjevačke crkve Maratti je pripisao Kruno Prijatelj, dok se manja slika, Bogorodica s djetetom, anđelima i sv. Katarinom Aleksandrijskom (?) u isusovačkom samostanu mora povezati uz Marattu i usporediti s njegovom slikom u Louvreu. U isusovačkoj crkvi u Dubrovniku nalazi se i oltarna slika Smrt sv. Frane Ksaverskoga koja je kopija prema Marattinoj slici u rimskoj crkvi Gesu. Ista se slika nalazi i u riječkoj isusovačkoj crkvi sv. Vida. To govori o ulozi isusovaca u širenju barokne umjetnosti, u ovom slučaju preko Marattinih oltarnih slika. Prijatelj je dubrovačku sliku pripisao Gaetanu Garciji, slikaru iz Palerma, makar treba istražiti da li je možda riječ o djelu Bartolomea Litterinija, koji je radio za dubrovačku crkvu. Upravo je taj mletački slikar, Litterini, radio i u Sloveniji. Za isusovačku crkvu sv. Jakova u Ljubljani izradio je dvije slike, od kojih je Anđeo čuvar nastala prema Maratti. Njezin autor nije dakle Bartolomeo Liberi, nego Bartolomeo Litterini.

Knjiga Blaženke First poticajna je dakle i za hrvatsku povijest umjetnosti. Naravno, kada se izrade katalozi predložaka i kopija na široj razini (Cortona, Carracci, karavađisti itd.), onda će nam slika umjetničkih zbivanja biti mnogo jasnija, a zaključci utemeljeni na činjenicama, a ne na dosjetkama i improvizacijama.

Radoslav Tomić