Astralije s ovoga svijeta

Fedora Ferluga Petronio, Il mondo cosmico di Nikola Šop (Svemirski svijet Nikole Šopa), Forum, Udine, 2000.

Originalno pjesništvo Nikole Šopa ne prestaje zaokupljati pozornost u domovini i u inozemstvu. Posthumno su mu na hrvatskome posvećene dvije monografske knjige (Palamete i Slavića), a u posljednjih nekoliko godina izašli su i različiti izbori iz njegova opusa (čak dva nastojanjem Branimira Donata, jedan trudom Krešimira Nemeca). U Zagrebu su obnovljena i izdanja Brusar-Audenove engleske verzije njegovih kozmičkih stihova i Machiedove selekcije na talijanskom, koja je imala izniman odjek i potaknula reakcije uglednih književnika te izazvala i nova okušavanja. Doista, Italija je za Šopovu recepcijsku fortunu postala gotovo obećanom zemljom, jer je pjesnik Dubrakvo Pušek preuzeo Machiedovu prevoditeljsku štafetu i s tri-četiri posebna izdanja Šopovih pjesama produljio njihov trag. Posebno je uspjela edicija kod uglednog nakladnika Scheiwilera, koju je predgovorom počastio Andrea Zanzotto, valjda najveći suvremeni talijanski pjesnik.

Opus u cjelini

Sad se tom impresivnu nizu pridružuje i Fedora Ferluga Petronio, sveučilišna nastavnica slavistike iz Udina, koja je kroatistiku već i dosad zadužila nizom studija i posebnih knjiga, od kojih treba posebno zabilježiti barem iscrpan rad o Tresiću Pavičiću i dva sveska posvećena Palmotiću, napose njegovim antičkim nadahnućima. Kroatistički interes, uz latinističku spremu i filozofsko nagnuće, vodio ju je i prema istraživanju opusa Nikole Šopa, za kojega je — priznaje — tek nedavno određenije doznala, no koji ju je sasvim zaokupio i pri proučavanju kojega je našla i mnogo intimnih motivacija (pa i nekih biografskih paralelizama sa sudbinom vlastitoga oca — a knjigu je inače posvetila uspomeni na svoje roditelje). Ako bismo u jednoj rečenici htjeli sažeti njezinu ambiciju, bila bi to želja da obuhvati Šopov opus u cjelini. Naime, zapazila je kako mnogi tumači preferiraju ranoga (kršćanskoga i socijalno zauzetoga) autora, dok se drugi bave isključivo kasnim (svemirskim i epski narativnim) pjesnikom, dok je Šopov prozni, prevodilački i radiodramski rad — uz rijetke iznimke — najčešće zanemarivan.

Odavajući priznanje svima koji su hermeneutički i suradnički pridonijeli javnom postojanju Šopova opusa (a u prvom redu njegovoj obitelji, supruzi Antoniji i posinku Antunu, zatim Zvonimiru Mrkonjiću i Branimiru Donatu, Višnji i Mladenu Machiedu, Miroslavu Palameti i Nikoli Vončini), zaputila se Fedora Ferluga Petronio u što sustavnije i što izvornije interpretiranje svih pjesnikovih ostvarenja. Opsežnu studiju od dvije stotine i pedeset stranica podijelila je na poglavlja što slijede žanrovske okvire i prate izlaske pojedinih tekstova. Deskriptivno i kontekstualno bavi se svakim pojedinim djelom, navodeći i brojne ulomke iz teksta, ponajprije na hrvatskom izvorniku, a zatim u prijevodu na talijanski. U bilješkama često daje vlastite prijevode, no lojalno se služi, gdje god je moguće, i postojećim talijanskim prepjevima Salvinija, Machieda i Pušeka.

Najvažnijim prinosom Ferlugina istraživanja smatram njezino dokazivanje znatne koherencije između dviju bitnih faza Šopova pisanja: one predratne (i prije ranjavanja) i one poratne (kad je pjesnik bio prisiljen ležati nepomičan u krevetu i sanjariti kozmička prostranstva). Premda ne dijelim njezino gotovo determinističko uvjerenje o utjecaju fizičkih trauma i o kompenzativnom djelovanju kozmičkoga pisanja, sa zadovoljstvom i s uvjerenjem pratio sam njezino signaliziranje svih prodroma, svih naznaka i slutnji budućih ostvarenja zamjetljivih u početničkim ili ranim radovima. Lakše prihvaćam — također frojdističku — misao kako je odbijena ljubavna ponuda u mladosti znatno utjecala na formiranje Šopova svjetonazora, odnosno kako je frustracija potaknula bitnu sublimaciju. Dokaze za to našla je i u autorovoj korespondenciji s Tadijanovićem, gdje u pismima izričito stoje odgovarajući motivi i činjenice.

Status pjesnika filozofa

Znatnu sreću imala je Fedora Ferluga Petronio u evidentiranju ključnih simbola Šopova univerzuma. Osobitu pozornost posvetila je fenomenu kruha i dima, zatim gosta što se javlja kao alter ego ili odnosima brave i vrata. Kako bilo, od samoga početka mogla je slijediti opsesivne pjesnikove figure i njihove postupne preobrazbe i smisaona klizanja. Od vretena i vune, od Vunene pastorale (a zapravo od Smrti moje bake), preko Kućica u svemiru, trasiran je put do Astralija i još apstraktnijih Osvajanja kocke i O kugli. Od sjene i ruba logično je došla do temeljne dvojnosti Šopova shvaćanja svijeta. Njegov dualizam, možda i daleka manihejskoga podrijetla, očituje se u istodobnoj spiritualnosti i erotizmu, u žudnji za Bogom i traženju milosti, premda sa starenjem autora sve je vidljiviji skepticizam, relativizam, do sama praga nihilističkog nijekanja i pravih apokaliptičkih vizija.

S komparatističkoga aspekta Fedora Ferluga nudi također zanimljivih opaski. Za često isticanu Šopovu vezu s Momčilom Nastasijevićem tvrdi da je tek usputna paralela, ali nalazi zanimljivih sličnosti nekih Šopovih pjesama s ostvarenjima Alojza Gradnika (no bez eventualnih međusobnih utjecaja). Najvažnije su njezine usporedbe Šopovih intuicija s nekim Platonovim postavkama: Nova ars amandi jamačno nešto duguje Gozbi, Svemirski pohodi, Timeju. Osim toga mnoge kozmološke slike bile bi deducirane iz Plotina, Prokla, Filona, a zaokružena brojka stavaka Astralija (punih stotinu) svakako potječe od Dantea, odnosno odgovarajućih pitagorejskih polazišta.

Minucioznim ispitivanjem raznih verzija objavljenih tekstova i podrobnim praćenjem razvoja motiva Ferluga je ispisala uvjerljivu putanju pjesnika metafizičkoga nadahnuća, za kojega je s pravom zaključila da zaslužuje status pjesnika filozofa. Glavnu filozofsku nit nalazi u učestalu dijalogu između Učitelja i Učenika (što bi odgovarao odnosu između Stvoritelja i Stvorenoga), odnosno u dinamičnosti odnosa između Zemnika i Svemirnika. Apstrahiranjem Šop dolazi i do geometrijskih arhetipova, do kocke i kugle, s time da pritom ne zaboravlja na zemna ishodišta. Naime, kocka i kugla jesu možda vrhovna načela organiziranja prostora, ali istodobno i ludički instrumenti, pa se s njima može prijeći čitava amplituda od svemirskih prostranstava i mentalnih predodžbi do konkretnih kocki za kockanje i kugli za boćanje. Stanovita ironija, naime, osvjetljuje i omekšava Šopove slike i govor, stanovita nježnost pronicanja karakterizira sve njegove relacije, pa Ferluga Petronio sintezno zaključuje da bi pjesnik mogao biti kao sveti Franjo koji se, međutim, obraća predmetima, a ne (više toliko niti) životinjama.

Tipična akademska studija

Posebno poglavlje posvećeno prozi još jednom ukazuje na brojne motivske anticipacije, a poglavlje o radijskim dramama razrađuje povijesne i poetološke pretpostavke niza vrlo originalnih ostvarenja, s time da Drijadu i Tragediju praznine smješta u blizinu pirandelističkih traženja i u problemsko okruženje teatra u teatru. Rasprava o Šopovim latinističkim radovima i prepjevima posebno je bliska autorici, s obzirom na njezinu klasičku spremu, a zanimljivo je da joj ne smeta ni izrazita Šopova licentia traductoria, koju opravdava snagom njegove poetske vokacije i željom da starije predloške (uključujući hrvatski latinizam) približi suvremenoj publici.

Zaključujući, kazat ćemo da je riječ o vrijednoj i tipičnoj akademskoj studiji, o metodično provedenoj analizi morfoloških i tematoloških aspekata. Nakon formalno-deskriptivnih i komparatističkih uvida slijedi konceptualno dograđivanje, najčešće u duhu spiritualizma i relativizma, po čemu Šop doista zaslužuje posebnu pozornost. Možda se moglo očekivati i svjesnije ulančavanje u hermeneutičku tradiciju (posebice dosadašnjih talijanskih čitatelja), ali Fedora Ferluga Petronio preuzela je rizik neopterećena pristupa i nudi nam monografiju koja doista pomaže integriranju svih sastojaka i svih dionica Šopova djelovanja u cjelovit opus.

Tonko Maroević