Analitičar i istraživač

Analitičar i istraživač

U povodu pedeset godina od prvoga javnog nastupa

Ove se godine obilježava pedeset godina od prvoga nastupa Daniela Barenboima koji je 19. kolovoza 1950. kao sedmogodišnjak u teatru Colon u Buenos Airesu održao prvi klavirski recital. Furtwängler ga je svojedobno nazvao fenomenom (čuo ga je kao jedanaestogodišnjaka), a Barenboim i danas slovi kao jedan od najkvalitetnijih glazbenika, pijanista i dirigenata. Njegov rad duboko je ugrađen u same temelje i esencijalna pitanja glazbe, nadograđene visokom i postojanom razinom znanja i zanimanja što prelazi granice samo opće kulture. Barenboim je rođen 1942. u Buenos Airesu u židovskoj obitelji ruskoga porijekla, glasovir počinje učiti s pet godina (podučavali su ga roditelji), a 1952. s cijelom obitelji seli u Izrael. Za ljetnoga tečaja dirigiranja kod Igora Markevitcha u Salzburgu 1954. Barenboim susreće i Wilhelma Furtwänglera, a 1955. pohađa studij harmonije i kompozicije kod Nadie Boulanger u Parizu. Kao pijanist u Europi debitira 1952. (Rim, Beč), 1955. (Pariz), 1956. (London), a 1957. i u New Yorku s Leopoldom Stokowskim. Mnogo će godina njegov ponajprije pijanistički, a potom i dirigentski razvoj oblikovati sjajnu i referentnu glazbenu karijeru; nastupa po cijelom svijetu i kao solist i član komornih ansambala, dirigira, umjetnički je ravnatelj i šef-dirigent mnogih orkestara, a angažman proširuje i na područja društvenog i opće kulturnog značenja. Barenboim je primjerice vrlo blizak prijatelj, pa i suradnik, Edwarda W. Saida (autora mnogih knjiga o problemima Palestine, Orijentalizam je nedavno preveden u BiH), Palestinca koji živi i predaje u Sjedinjenim Državama. Njihove su vizije budućnosti židovsko-palestinskog problema vrlo slične, a 1999. u Weimaru su organizirali projekt s orkestrom mladih ljudi oba naroda (izvodila se zapadnoeuropska, ali i arapska glazba u obradi za klasične instrumente, održana su brojna predavanja, forumi...). Said je, recimo, govorio o značenju i dubini holokausta (kao pitanju koje svaki čovjek mora shvatiti osobno, a ne specifično u odnosu na drugoga), a Barenboim je glazbenim iskustvima predstavljao najviše vrijednosti praga tolerancije kao duboko ljudske kvalitete.

Mogućnost Barenboimovih perspektiva u glazbi vidljiva je iz njegova bavljenja suvremenom glazbom i njezinim dosljednim zastupanjem (za vrijeme gotovo petnaestogodišnjega staža muzičkog direktora u Orchestre de Paris Barenboim je sustavno ostvarivao produkcije opusa nastalih u 20. stoljeću), istodobno ne zanemarujući najklasičniji oblik tradicionalnoga pijanističkog »zanata«. Posebnu je suradnju ostvarivao sa ženom, pokojnom violončelisticom Jacqueline du Pré, a njihovi su talenti primjer doista na najljepši način usklađene i nadograđivane kompatibilnosti. Svirao je s Gregorom Piatigorskim, Itzhakom Perlmanom, Pinchasom Zukermanom, Dietrichom Fischerom Dieskauom... Kao solist nastupao je s Ottom Klempererom, Pierreom Boulezom, Sir Johnom Barbirolliem (kome, kaže Barenboim, duguje ponajveći dio onoga što zna o orkestru i dirigiranju) mnogo je dirigirao ansamblom English Chamber Orchestra, Berlinskom filharmonijom, na mjestu šefa-dirigenta Čikaškog simfonijskog orkestra naslijedio je Sir Georgea Soltija, a 1992. postao je glavni muzički ravnatelj Njemačke opere u Berlinu. U Bayreuthu je počeo dirigirati 1981. (operni debut imao je 1973. s Mozartovim Don Giovannijem na Edinburškom festivalu), a svojim je radom na Wagnerovu opusu postigao vrlo vrijedne rezultate za glazbeni svijet uopće. Često svira jazz, južnoameričku glazbu, djela autora izvaneuropske tradicije, svim svojim znanjem podupirući uspostavljanje stvaralačkih dijaloga.

Iako je Barenboim posebno cijenjen kao svestran glazbenik, i unatoč njegovu sjajnom dirigentskom radu, najsublimiraniji izraz ipak ostvaruje svojim pijanizmom. To je s jedne strane netipični pijanizam — Barenboim naime ne pripada ni nekadašnjim pijanistima-zvijezdama ni današnjim visokoprofesionalnim glasoviračima, no s druge je strane klavir nedvojbeno i trajno ishodište svakoga njegova glazbenog djelovanja. Barenboimove pijanističke interpretacije odlikuje upravo ta svijest postojana temelja kao cjeline po sebi, iz koje on vrlo razložno i iznad svega muzički provodno iznosi neki mogući glazbeni svijet. Pritom vrlo dobro zna da tradicija (koja je gotovo ugrađena u njegovu glazbenu osobnost) ili tek određeni standard nisu bit glazbe te da su činjenice ekstrema i trenutka one presudne odrednice. Kod Barenboimova pijanizma to je najočitije u njegovim izvedbama romantičnog repertoara koji kao veliko raskrižje ili sama sredina zapadnoeuropskog opusa obuhvaća i staro i novo. To su njegove fantastične izvedbe Brahmsa, Schumanna, Liszta, koje su mu i rastvorile granice klavira — u prvom redu u pijanističkom smislu (on će svaki klavirski postupak staviti na kušnju, promijeniti ga ili odustati), a potom u potrebi za orkestralnim partiturama. Pritom valja naglasiti da Barenboimov pijanistički repertoar obuhvaća doista velik i raznolik broj djela koja on sustavno i proučava i proširuje, no što se konačno ne manifestira kroz prizmu pijanizma nego kroz njegov i pijanistički i dirigentski rad. Glazbena problematika koja zaokuplja Barenboima govori, primjerice, o težini zvuka kao referentnom određenju (umjesto o boji); tempo vidi kao okvir i način predstavljanja materije, a suodnos forme i sadržaja uvijek kroz pitanje tijeka i razvoja neke glazbene misli. Govoreći o interpretaciji naglašava važnost hrabrosti u pristupu i intenzitet kao stalnost i kao unutarnji pokretač. I koliko je god klavir gotovo idealan instrument za sve vrste takvih istraživanja i postignuća, on analitičku i refleksivnu narav poput Barenboimove nužno usmjerava dalje.

To nije bježanje od klavira — koji jest iznimno težak i zahtjevan put u glazbi, niti Barenboim samo aplicira klavirske tehnike na komorni, operni, simfonijski ili dirigentski izraz. Njegov muzički interes mnogo je dublji i mnogo sofisticiraniji. On će, primjerice, Wagneru prići tek nakon dugogodišnjeg intenzivnog i sustavnog rada na opusu 20. stoljeća; Beethoven će uvijek biti jedna od konstanti njegovih programa (i pijanističkih i dirigentskih). U dirigentskom radu uvijek će se referirati iz perspektive glazbenika. (Prema učenju slavnog Celibidachea: »Ono što glazbenici u orkestru ne osjete i što ne mogu sami izravno izvesti nema mikakvu vrijednost... Glazbu ne stvara dirigent, glazbu stvaraju svirači«.) No, usprkos većinom visoko pozitivnim recepcijama (i publike i kritike i stručnih krugova), Barenboim nikada neće postaviti bilo kakav prag ili konačnost, ni u izboru onoga čime se bavi ni u rezultatu. I to je možda najbliže mjeri njegova glazbenog habitusa i širine — stalnog, intenzivnog i kvalitetnog rada te istraživanja svijeta glazbe.

Daniel Barenboim do sada u Hrvatskoj nije nastupio, ali treba se nadati da će i naša publika moći uživo doživjeti kvalitetna i posebnog glazbenika za kojega »New York Times« kaže »da je jedan od rijetkih glazbenika danas u svijetu kojeg se potpuno točno može opisati kao legendarnog«.

Dodi Komanov