Zlatni lav u Istarskom trokutu

Zlatni lav u Istarskom trokutu

Najveća je vrijednost novoga festivala njegova tripartitnost, čije je uporište u trojezičnoj i tronacionalnoj strukturi Istre, jednostavno predstavljenoj i u samom zemljovidnom obliku regije

Koliko radosti, koliko festivala, zavapio je ove godine svaki, pa makar i samo ljetni Istrijan. Izuzme li se glazba i film, Istra je ovog ljeta ugostila čak tri prava kazališna festivala i dvije-tri radionice. Najzanimljivije su razlike koje ih dijele od razvikanijih nacionalnih parnjaka, opreke u kojima se samo načelno slažu svi: po žanru ili odabranom izrazu, predavačkim ili radioničkim dodacima, te međunarodnoj otvorenosti.

Zlatni lav, kako je po grbu najzapadnijega hrvatskog grada nazvan međunarodni festival komornog teatra, održan je ovog ljeta od 27. srpnja do 5. kolovoza prvi put u Umagu. Bio je sputan jedino scenom. Naime, umaško Pučko otvoreno učilište ima doduše scenu dostojnu ne samo regionalnog kazališta, s pripadajućim gledalištem, ali se festival ipak odlučio za komornu varijantu. I nije pogriješio. Zašto?

Zato što je, očito, u produkciji domaćih festivala, kakav je i Zlatni lav i drugi ovogodišnji istarski novitet, Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, nad veličinom bez pokrića prevladala osobnost s vizijom. I, naravno, pokojom pogreškom, koja samo pridonosi čari okupljanja. Zlatni lav, izrijekom, konceptom i izabranim predstavama, svoje je prvo izdanje odigrao iza zastora. Zastor je, što je specifičnost umaškog kazališta, prava metalna roleta, slična onima koje preko noći zatvaraju izloge bogatijih trgovina, a čast prvoga podizanja na otvaranju dobila je Mani Gotovac.

Najveća je vrijednost novoga umaškog festivala njegova tripartitnost, čije je uporište u trojezičnoj i tronacionalnoj strukturi Istre, jednostavno predstavljenoj i u samom zemljovidnom obliku regije. Osim uvodnim tekstom u programskoj knjižici festivala, u kojem idejni začetnik i pokretačka snaga manifestacije, hrvatsko-slovenski redatelj Damir Zlatar Frey svoj koncept festivala izlaže sintagmom triangulum art fest, takav je karakter pokazala i svečanost otvaranja, u kojoj su se tri jezika izmjenjivala bez prijevoda — kao cjelovit tekst.

Impresivna raznorodnost

Takva je trojedinost Zlatnom lavu donijela ukupno jedanaest predstava koje je ocjenjivao žiri, homogen barem po jednoj, ženskoj liniji: Bernarda Jaklin, Saša Broz, Senka Bulić, Marijana Ravnjak i Oka Ričko. Najteži posao festivala imale su upravo one, jer je raznorodnost i žanrovska širina prikazanog impresivna za komorni festival: od suvremenog plesa Zagrebačkog plesnog ansambla u komadu Sveta Licario krava Opiano, istraživačkog performansa prožetog plesom i fizičkim teatrom novoosnovane zagrebačke Bad Company, preko majstora mime Željka Mr. Single Vukmirice do monodrame Marlene Dietrich splitskoga HNK.

Posljednjom je samo načet klasičniji dio programa festivala, u kojem se Dodirom pohvalio zagrebački Teatar &TD, i u kojem je Drama Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane još jednom predstavama Lepotna kraljica Leenana i Družinske zgodbe, potvrdila gotovo bezgrešnu reputaciju. Mariborsko Slovensko narodno gledališče predstavilo se komadom Dialog med prostitutko in njenim klientom, dok je Stalno slovensko gledališče iz Trsta s projektom Balerina, balerina bilo poveznica festivala s ne odveć brojnom talijanskom reprezentacijom: prvi put su to bili Casa degli Alfieri iz Astija s komadom Sette volte bosco, sette volte prato i produkcija Mitelfesta iz Cividalea s vječnim Argonautima.

Nagrade, ako su uopće važne, podijeljene su ravnopravno između slovenskih i hrvatskih snaga. Grand Prix, skulpturu Janeza Pirnata, žiri je udijelio predstavi Lepotna kraljica Leenana, koju je redateljica Mateja Koležnik napravila po tekstu mladog londonskog Irca Martina McDonagha. The Beauty Queen of Leenane komorna je i mračna igra smještena u provincijski zapad Irske, gdje se osobnosti, kao i zdrav razum, gube u nemogućnosti bijega.

Dodir — najbolji tekst

No, komad nije klasična socijalna drama, nego ponajprije motivirana mentalnom razorenošću pojedinaca, čemu je sredina samo katalizator. Tjelesna i duševna sputanost u tom vrlo sumornom komadu rezultira međuljudskim odnosima nategnutim do — ubojstva. Nagradu za najboljeg glumca festivala dobio je Marko Mandić, koji je u zahtjevnom postmodernističkom kaosu Porodičnih priča Biljane Srbljanović, okrutnoj reakciji na desetljeće raspleta u Beogradu, iz prizora u prizor mijenjao lik od razbijača do poslušna sina, pa i do zbunjene, ali pritajeno okrutne djevojčice.

Najboljim dramskim tekstom proglašen je jedinstven Dodir Asje Srnec-Todorović, dok je za scenografiju mariborske i ljubljanske predstave nagrađen Dušan Milavac. Posebnu nagradu za iznimnu ekspresivnost cjelovitog umjetničkog izraza dobio je Damir Bartol Indoš, iz čijeg je performansa i nastao komad Čovjek stolac zagrebačke Bad Company.

Uz navedene, na samom kraju festivala izvedena je i predstava ljubljanske Koreodrame Igrati, jer kakav bi to festival bio kad njegov utemeljitelj i umjetnički direktor ne bi pokazao i nešto svoje, pa makar i izvan konkurencije! U svemu, prvi je Zlatni lav uspio, jer je pronašao publiku i sponzore, pa i potporu Ministarstva kulture te gradskih i županijskih struktura, ali i zato što ostavlja mogućnosti grananja programa. Za sljedeću godinu već je postavljena tema Umag — grad žena, pa novom festivalu prijeti samo jedna, motovunska opasnost. Naime, brojnost publike mogla bi izbrisati skučenu prostorno-žanrovsku odrednicu iz naslova festivala.

Igor Ružić