Zanovijetanja o domoljubu

Zanovijetanja o domoljubu

Patriot, SAD, 2000, redatelj Roland Emmerich, glume Mel Gibson, Heath Ledger, Joely Richardson, Tcheky Karyo, Jason Isaacs

Pitanje koje je na skupštini u Južnoj Karolini 1779. postavio Benjamin Martin, glavni lik Emmerichova filma Patriot, djelomično inspiriran likom i djelom povijesne ličnosti Francisa Mariona, poznata po nadimku Močvarna Lisica, pitanje, dakle, koja je »razlika između tiranina udaljena pet tisuća kilometara i pet tisuća tirana na kilometar od nas«, dvojba je o kojoj ozbiljno nije porazmislio, nekmoli je javno postavio, ni jedan domaći politički akter na početku projekta stvaranja nezavisne Hrvatske. Pitanje je to koje u prvi plan postavlja problematiku maksimiranja slobode.

Naime, neki su se tadašnji američki političari zapitali tko jamči da će skidanje engleskog kralja Georga III. s grbače američkog naroda donijeti novostvorenoj naciji prosperitet i slobodu? Vrijedi li za to ratovati? Hoće li američki političari doista ukinuti visoki porez koji je nametnula engleska kruna, ili ratna privreda i nerazvijena država to jednostavno neće dopustiti, zatim, kako će se riješiti crnačko pitanje itd.? Primjerice, južne države SAD posve sigurno nisu bile sretne zbog nagovještaja Londona da će ukinuti ropstvo. Premda je taj — zbog događaja koji su uslijedili — nerealiziran potez Velike Britanije bio posve pragmatična povoda, rezultati su mogli biti dalekosežno pozitivni. Američka nacija na crnačko oslobađanje, ako ni zbog čega, a onda zbog ekonomskih razloga, još nije bila spremna. Prema tome, projekt američke nezavisnosti očito nije maksimirao slobodu, štoviše on je na planu oslobađanja crnaca od ropstva značio korak unatrag.

Mame protiv nacionalne omame

Na tadašnjem parlamentarnom zasjedanju Benjamini Martini su, kako smo vidjeli i u filmu Rolanda Emmericha, ostali u manjini i Južna se Karolina pridružila ostalim kolonijama u borbi za nezavisnost. Štoviše, Martin je na istom zasjedanju princip roditeljstva (bio je otac sedmero djece i izjavio da ne želi da mu sinovi ginu za bilo kakvu ideju) uzdigao iznad principa nacije, čime je, zapravo, dosegnuo koncepcije postmodernih društava. Kad se u Hrvatskoj i Srbiji u ljeto 1991. načelo roditeljstva pokušalo postaviti iznad načela krvi i tla, tadašnja je JNA stala između srpskih i hrvatskih majki vojnika koje su Autocestom bratstva i jedinstva krenule jedne drugima ususret.

Sve to potvrđuje da plemenite političke ideje nipošto ne kolaju samo suvremenim društvima, nego da njihovi nositelji mogu biti i tek iskustvom opremljeni američki građani poput Martina, koji posve sigurno nije znao za političke koncepcije Aristotela, Montesqueiua ili Rousseaua. Štoviše, primjer bivših jugoslavenskih republika govori nam da je svojevrsni politički primitivizam svake od članica bivše federacije zamutio svaki politički rezon. Kako je Rastko Močnik u knjizi Koliko fašizma? napomenuo, ni jedna od federativnih jedinica potkraj osamdesetih nije imala izraženu volju za maksimiranjem slobode ili barem za istraživanjem različitih koncepata slobode. Odlazak pojedinih delegacija s posljednjega kongresa SKJ bjelodano je pokazao da je nacionalnim elitama bilo stalo samo do vlastitog atara i nacionalističkog egoizma. Nikome od njih nije bilo ni na kraj pameti da iskoristi široki demokratski potencijal koji je tih godina nastajao u čitavoj Jugoslaviji. Pitanje je gdje bi se sloboda maksimirala — u nezavisnim državama s rigidnim, zatvorenim i poludiktatorskim režimima, kakva je situacija u zemljema bivše Jugoslavije vladala tijekom devedesetih, ili u uvjetima konfederalne Jugoslavije s istaknutim političkim pluralizmom i razvijenom privredom miješanog tipa (tržišnog i centralnog planiranja)?

Die Rote Mundier

Pitanje maksimiranja slobode postavio je i Franz Neumann u poznatoj studiji o federalizmu. Tamo je srušio neke uvriježene istine iz političke prakse i teorije, poput one da slobodu maksimira neposredna demokracija ili sustav grass-roots-demokracije i dr.

Praksa nam pak daje mnoštvo primjera da proklamirane političke vrijednosti nipošto ne jamče slobodu. Recimo, državna nezavisnost. Mislio bi čovjek, vrhunska politička vrijednost za koju vrijedi smjesta ginuti. Kad tamo, u smislu maksimiranja slobode, Kubancima, Korejcima ili Kinezima ta vrijednost postaje ne-vrijednost.

Pa i redatelj Emmerich, kojemu su, usput budi rečeno, politički korektni Britanci prilijepili etiketu da je crvene mundire u filmu prikazao kao esesovce dobrim dijelom i stoga što je Nijemac, odlučio je pomalo isfrizirati američku povijest, kako bi bio u skladu sa suvremenim trendovima prema kojima je bitan sadržaj koji ispunjava neku političku tvorevinu. Stoga je i Močvarnu Lisicu, u zbilji silovatelja i mučitelja crnaca, preinačio u Benjamina Martina, slobodoumna i brižna oca, dok je Afroamerikancima oslobođenje iz ropstva osigurao osamdeset godina prije nego što je ono uistinu nastupilo.

Rade Dragojević