Za svakoga ponešto

Za svakoga ponešto

Na Ljetu na svu sreću nije bilo brojanja kaputa u pauzama predstava u kazališnoj garderobi. Ne zato što se ljeti kaputi ne nose, nego jer razloga za izlazak nije bilo, vidjelo se i dobra i ne tako dobra teatra, ali nikad nije bilo dosadno, a prašina se diže samo za dobrim konjima

Dovoljno dugo živimo u svijetu kojim vladaju informacija i komunikacija da smo odavno naučili kako nije događaj ono što se dogodilo, nego ono o čemu se piše. U tom je smislu Splitsko ljeto Anno Domini 2000. i te kako događaj, jer od samog je trenutka otvaranja sve krenulo kako bi samo mogla poželjeti propaganda splitskog HNK, producenta festivala.

Naime, u šarolikom programu otvaranja — koji će konceptom za svakoga ponešto obilježiti i cijelu manifestaciju — nastupili su i vjerojatno najbolji hrvatski reperi The Beat Fleet, čijih je nekoliko članova sudjelovalo u lanjskoj dramskoj premijeri Baš beton i stupovi društva, repriziranoj i ovog ljeta. U pjesmi Genij oni su usput spomenuli i nešto reproduktivnih organa, da bi vrlo brzo županijsko poglavarstvo na čelu sa županom Branimirom Lukšićem izrazilo svoju konsternaciju psovkom koja je uvrijedila vjernike u takvoj svečanoj prigodi.

A dobro. Uvrijeđeni vjernici i ostali u sljedećih su tridesetak dana po splitskim trgovima, napuštenim vojarnama i smetlištima, pa i u kazalištu, imali prigodu vidjeti, što domaćih što gostujućih, dvanaest dramskih produkcija, od kojih su tri bile premijerne. S najviše zanimanja, dakako, očekivale su se dvije premijere Paola Magellija, koje su rezultirale prilično raznolikim ishodima.

Agresivan scenski blues

Šovagovićeve Ptičice u derutnom, zapuštenom prostoru nekadašnje Plinare pokazale su se najzanimljivijim i najuspješnijim događajem Ljeta. Originalnu Šovagovićevu dramaturgiju ovaj put zanimale su posljedice onoga što nam je ispričao Ciglom, pa se novi komad bavi zatvorom i skupinom marginalaca-kriminalaca koji osnivaju zatvorski band, a koji se čak ne mogu usuglasiti treba li on svirati narodnjake, rock ili možda šlagere.

Šovagovićev je dramaturški potez širok i neravan, rudimentarne naivnosti koja namjerno zaobilazi zanatska dostignuća, rezultirajući formom čiji energetski naboj nadilazi sve drugo što nam povremeno u obliku domaćeg teksta prođe pozornicama. Bez sitnoga veza, Šovagović kao sjekirom odvaljuje svoje junake i prizore. Dramski luk ne uspostavlja se od početka prema kraju niti postoje opća dramaturška mjesta zanata kao što su razvoj likova ili situacija. Cijelo zbivanje započinje u jednom trenutku, usred nečega, i isto tako i završava, a da je naizgled moglo započeti ili završiti bilo gdje drugdje. Ovi reci kompliment su originalnom dramskom pismu, da ne bude nesporazuma.

Magelli u takvu cjelinu ulazi redateljskim pristupom koji želi biti jednako nagao i nesavršen u svom postupku, u čemu i uspijeva, pa Ptičice postaju agresivan scenski blues, na glazbu Ljupča Konstantinova, kojem bi se lako dodao epitet balkanskoga kad nam to ne bi uvrijedilo županijsko poglavarstvo. Mnogo je glumačkoga posla tu obavljeno s maštom i disciplinom, pa splitski ansambl, pojačan odličnim Goranom Navojcem, još jednom dokazuje ono što već i ptičice na grani znaju, da je jedan od najboljih u zemlji, koji se, za razliku od većine ostalih, još ima prigodu pokazati u zanimljivim produkcijama. Nikola Ivošević, Milan Pleština, Milivoj Beader, Trpimir Jurkić, Milan Štrljić, Elvis Bošnjak, Mladen Barbarić, Bruna Bebić Tudor, Nives Ivanković, Arijana Čulina funkcionirali su bez lošeg mjesta i ostvarili predstavu koja možda nije najbolja u ovom glumištu, ali je sigurno najprovokativniji i najuzbudljiviji kazališni čin, što svima, osim možda članovima županijskog poglavarstva, valja biti svrhom kazališta.

Razilaženje slike i tona

Antigona, kojom se Magelli, nakon stanke, vratio antičkoj tragediji, nešto je drukčija priča. Predispozicije su bile vrlo povoljne: ludo dobar kazališni prostor napuštene Katunarićeve vojarne u sklopu Vile Dalmacija, rasvjeta Zorana Mihanovića koja je od svega napravila vizualno čudo ambijentalnog teatra, i još jednom taj splitski ansambl pojačan Lucijom Šerbedžijom i (nekadašnjom članicom) Editom Majić. Rezultat ipak nije odgovorio očekivanjima iz prilično banalnog razloga: Magelli je Sofokla pokušao čitati kao Euripida, kojega je tako često režirao, a ne samo da nije riječ o istim autorima, nego su oni, što je ponajprije pokazala ova produkcija, autori iz dviju bitno različitih epoha.

Premda razdvojeni svega dvama ili trima desetljećima, Sofoklo i Euripid pripadaju dvama različitim poimanjima svijeta, prvi vrhuncu demokracije, zlatnom vijeku života i umjetnosti, drugi početku dekadencije. A dekadencija kao tema već dugo opsjeda Magellija i naš svijet na prelasku stoljeća. Sofoklo ipak nije kraj razdoblja niti je priča o raspadu. Kor teško mogu činiti prostitutke i travestiti, ma koliko dobro izrežirani, i tu se u Antigoni razilaze slika i ton, ono što čujemo često se ne poklapa s onim što gledamo.

Onda se može dogoditi da Antigona prestaje biti glavna tragetkinja komada i da Kreont, u tumačenju (još jednom odlična) Milana Pleštine, počinje bivati protagonist i ključni tragičar. U iskrivljenim okolnostima i značenja postaju iskrivljena i ne uvijek dohvatna, pa je predstava efektnih vizualnih atrakcija i dobrih redateljskih scenskih rješenja, u čudesnom ambijentalnom izdanju, ipak sličnija Heleni, koju je Magelli radio prije desetak godina na marjanskom rtu, nego uspješnijoj prethodnici Elektri iz Zeljovića.

Treća dramska premijera predvodila je repertoarnu liniju pučkih komada na Carrarinoj poljani, gdje je, u koprodukciji s privatnim kazalištem Vitra, Splitsko ljeto pokazalo dramu Bižmo ća (Željezno pokoljenje) Alda Nicolaija, u režiji Milana Štrljića, voditelja Vitre. Riječ je o projektu koji je na Ljeto pomalo zalutao — osim što je zgodno imati što veći broj premijera — jer je riječ o nepretencioznoj drami nevelikih zahtjeva, koja će zasigurno, vještim izvedbama od Magde Matošić, Franka Strmotića i Ilije Zovka, dugo živjeti na pozornicama širom Dalmacije, ali koja nema festivalske ni ambicije, ni potrebe.

Skladni različiti interesi

Pučki prostor Carrarine poljane i dalje je najvažnije poprište ove manifestacije, jer zadržava festival u blizini splitske publike, čak i kad se dovede predstava Sir i crvi u produkciji Mittelfesta iz Cividalea i režiji Giorgia Pressburgera, koja je u Split dospjela po nejasnim kriterijima. Riječ je teatarskom dostignuću koje je moglo biti realizirano bilo kad u posljednjih tri stotine godina, a da ništa ne izgubi na aktualnosti i estetici. Zato je Teštamenat Vanče Kljakovića u izvedbi Gradskog kazališta mladih još jednom razveselio publiku, a s repriziranjem Dvornikove i Smojine predstave Ja i moj mali kumpanjo skladno je zaokružio pučki program manifestacije.

Neke druge estetike pokazalo je Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane s predstavama San Ivanjske noći Vite Taufera i Tko se boji Tennessee Williamsa, dvije izvedbe koje su činile estetski i produkcijski vrh festivala. Taufer nastavlja s uspješnim nizom ispitivanja klasika i njihova propuštanja kroz vlastite estetske vizije u kojima je i dalje mnogo groteske, ali i kazališnog smisla. I Matjaž Pograjc igra se klasikom, razgrađujući je i stvarajući vrlo originalnu i zanimljivu scensku formu, najbližu cabaretu.

I Feničanke Gabrielea Vacisa pokazale su da se s antikom i danas može zanimljivo baratati, čak i s tragedijom koja sigurno ne pripada u vrhove antičke dramaturgije, a mladi talijanski glumci na Peristilu pokazali su kreativnu svježinu i originalno promišljanje teatra u predstavi koja je zanimljivo preplela Euripidov stih i bugarske vokalne napjeve. Pomalo elitistička Vera Baxter Nenni Delmestre u Vili Dalmacija i splitskoj mladeži omiljeni Baš beton i stupovi društva Nikole Čelana i Ivice Buljana, kao dvije reprize s lanjskoga Ljeta, zapravo su još jednom potvrdile koliko su različiti dramski interesi unutar splitske nacionalne kuće, ali i koliko oni mogu skladno koegzistirati. Cijeli je festival, šaren, zabavan, provokativan i vrlo popularan u publike, zaokružilo gostovanje najnagrađivanije i vjerojatno najbolje hrvatske predstave u prošloj sezoni — Alme Mahler zagrebačkoga ITD-a.

Na Ljetu na svu sreću nije bilo brojanja kaputa u stankama predstava u kazališnoj garderobi, koje je obilježilo proteklu sezonu, kad je publika napuštala pojedine izvedbe. Ne zato što se ljeti kaputi ne nose, nego jer razloga za izlazak nije bilo, vidjelo se i dobra i ne tako dobra teatra, ali nikad nije bilo dosadno, a prašina se diže samo za dobrim konjima.

Ljeto nije bilo ni senzacionalno dobro — kako tvrde jedni — ni katastrofalno, najgore u 46 izdanja — kako su rekli drugi — ali je sigurno bilo jedno od medijski najpopraćenijih i u tom je smislu zasjenilo čak i veliki nacionalni dubrovački Festival. Na koji bi se možda trebali preseliti članovi splitskoga županijskog poglavarstva. Ako ništa drugo, mirnije bi živjeli, i oni i njihovi oskvrnuti vjernički osjećaji.

Jasen Boko