Za etičnost arhitekture

Za etičnost arhitekture

U javnosti je uvriježeno mišljenje da se arhitekti od imena ponajprije bave reprezentativnim građevinama, koje raspolažu visokim budžetom i grade se od skupih materijala na prestižnim lokacijama. Međutim isto tako su izazovni, ako ne i izazovniji, zadaci s naglašenom socijalnom dimenzijom, jer se tako najbolje pokazuje etičnost arhitekture, pa se i najpoznatiji arhitekti vrlo rado prihvaćaju takvih projekata

Na Venecijanski bijenale poslao vas je izbornik Velimir Neidhardt. Kako ocjenjujete nastup na izložbi i je li se nešto moglo učiniti bolje? Zašto su neki ljudi u medijima napali vaš nastup na Bijenalu?

— Rogina: Da smo mislili kako smo mogli učiniti nešto bolje, mi bismo to i učinili. Teško je subjektivno, iz pozicije izlagatelja, ocjenjivati vlastiti nastup, ali u kontekstu onoga što smo na Bijenalu vidjeli, doživjeli i čuli mislim da je naš nastup uspio i da se vrlo dobro uklopio u temu Bijenala. Pokušaji osporavanja naše izložbe pokazuju da u nas još nije sazrela klima koja podrazumijeva postojanje, shvaćanje i prihvaćanje određenih vrijednosti po kojima se u civiliziranim zemljama ne udara tek tako, jer se one smatraju dijelom nacionalne kulture. To, dakako, ne isključuje argumentiranu kritiku, a paušalno kritizerstvo najviše govori o onima od kojih i dolazi.

— Penezić: Iako je nezahvalno suditi o vlastitom djelu, usudio bih se ustvrditi da je naš nastup na Bijenalu uspješan, osobito ako se uzme u obzir vremenski tjesnac i tehničke mogućnosti kojima smo raspolagali. Mislim da smo našom koncepcijom dobro odgovorili na zadanu temu i u tom se smislu uklapamo u kvalitetniji dio izložbe. Tekstovi u dijelu medija prešli su granicu dobrog ukusa i poprimili karakter tendencioznih, kritizerskih napada, koji se uopće nisu bavili ocjenom naše izložbe, nego efemernim stvarima. S takvim stajalištima ne želimo polemizirati.

Ne mislite li možda da je koncept Bijenala Grad: manje estetike, više etike došao prekasno? Može li uopće u današnjem svijetu arhitektura utjecati na etiku i na koji način?

— Penezić: Svaka arhitektura morala bi biti istovremeno i etična i estetična, sadržavati karakter umjetničkog djela, ali i snažnu socijalnu zadaću. To što se ovogodišnjom temom stavlja naglasak na etičku komponentu treba gledati u kontekstu prijelomnog, milenijskog Bijenala, koji je najvažniji nakon onog iz 1980. godine, kada je postmoderna inaugurirana kao dominantan smjer u tadašnjim arhitektonskim kretanjima. Ovogodišnji je Bijenale, na neki način, s njime u konfrontaciji, jer ponovno aktualizira pitanja etike i odnosa prema socijalnim pitanjima, pristup arhitekturi kao društveno odgovornoj djelatnosti koja primarno kreira prostor za čovjeka. Stoga je ova tema u ovom času, na prijelazu stoljeća, jako dobro pogođena.

Kako ste osmislili vaše predstavljanje na Bijenalu i mislite li da je došlo vrijeme da Hrvatska konačno dobije definitivni prostor u Veneciji?

— Rogina: Naš smo nastup osmislili na dvije razine percepcije. Jedna je vizualna, a druga audio-taktilna. Realizirali smo zamisao koju smo koncipirali već 1990. godine kada smo na natječaju u Japanu ponudili Staklenu kuću za slijepa čovjeka. Time smo inaugurirali prijelaz iz vizualne civilizacije u jednu novu, audio-taktilnu kulturu. Na Biennalu smo taj audio-taktilni dio pokušali i realizirati. Tu nam je najviše pomogao i prostor Galerije Imagina koji je podijeljen u dvije prostorije pa smo tako u stražnju prostoriju, koja je niža i izduženija, smjestili horizontalni obelisk, odnosno totem, koji se sastoji od audio-taktilnih opisa pet naših radova, koji su vizualno prezentirani u prednjoj prostoriji, a svima dostupni posredovanjem Interneta. Tu je dotaknuta varijanta etike, baš kao i u našem katalogu, koji je audio-taktilan i potpuno bijel. Pitanje hrvatskoga prostora proistječe iz određenih dvojbi oko dislokacije našega paviljona izvan Giardina. Prema podacima koji su nam dostupni posjećenost paviljona je velika jer se na Dorsoduru nalazi i zaklada Peggy Guggenheim i Akademija, a u blizini je i Arhitektonski fakultet, pa su sve spekulacije oko prostora promašene, a vjerojatno ih produciraju i ljudi koji tamo nisu ni bili. Poznata je činjenica da je početkom devedesetih postojala mogućnost kupnje palače, čija je cijena uspoređivana sa cijenom jednog tenka, u blizini Sv. Marka, koja je sada pretvorena u hotel. Općenito bi hrvatski prostor u Veneciji bio dobrodošao, iako mislim da dislokacije naših paviljona ne bi trebale biti hendikep, jer je sadržaj mnogo važniji od forme.

— Penezić: Izložba u Galeriji Imagina jedan je od tri segmenta našeg predstavljanja. Drugi se odvija u virtualnom prostoru Interneta, a treći s pomoću medijske prezentacije. Galeriju smo u konačnici odabrali nas dvojica, a izbor je bio uvjetovan kratkoćom roka i ograničenom količinom novca, iako smo se ponajprije rukovodili prostornim mogućnostima galerije za našu prezentaciju kao i lokacijom u gradu. U okviru takvih preduvjeta mislim da je Imagina dobar izbor. Hrvatsku bismo kuću u Veneciji apsolutno trebali ostvariti, ne samo zbog nastupa na Bijenalu nego zbog stalne prisutnosti u gradu čije je značenje svjetskog umjetničkog i kulturnog središta neupitno.

Vaš nastup na Bijenalu s temom Transparency of the Hyperreal obuhvaća arhitekturu kao medij pomirenja fizičkog i virtualnog prostora te je u budućnosti vidi kao dio socijalnoga programa. Mislite li u ovom konkretnom slučaju lokalno ili globalno?

— Rogina: I jedno i drugo. Naš je pristup glokalan. Čovjek danas ne može biti lokalan ako nije globalan, i obrnuto. To je sinteza koja ne zaboravlja korijene i činjenicu da mi živimo i stvaramo ovdje, činjenicu koja ne smije opterećivati, nego omogućavati kreativni, paradigmatički odmak. Taj pak odmak ne smije biti bijeg od vlastitog bića, jer ono izvire iz tla i okoline, ma kakva ona bila. Kao što znamo, naša okolina nije savršena i nije baš podobna za kreativnost, jer svaka istinska kreativnost ovdje smjesta doživljava svoj suprotni polaritet. Arhitektura je medij koji bi trebao pripomoći približavanju dvaju svjetova koji su danas shizofreno razdvojeni, fizičkog i virtualnog. Čovjek, koji se još obraća onoj prvotnoj prirodi, mora spoznati i prihvatiti postojanje drugih priroda, mehaničko reproduktivne — industrijske i virtualno informatičke — elektroničke, a arhitektura bi ih trebala preklopiti ili barem priljubiti.

— Penezić: Kategorija glokalnog, koja je sada jako u modi, prisutna je u našem radu još od paradigmatskog projekta Stil za 2001. godinu iz 1984. u kojem smo istaknuli Dioklecijanovu palaču, odnosno grad Split, kao temeljnu referenciju koja opisuje naš pristup arhitekturi kao procesu. Palača, koja istodobno znači i hrvatsku i svjetsku baštinu, primjer je lokalne tradicije koja postaje globalno primjenjiv model. Tema Transparency of the Hyperreal naše je viđenje moguće arhitekture bliske budućnosti, koja će definitivno biti polje preklapanja fizičkog i virtualnog svijeta između kojih je već danas teško povući čvrstu granicu.

Povežite pitanje socijalnog stanovanja u Novoj Gradiški i Vukovaru, gdje se izvode vaši projekti, s temom ovogodišnjega Bijenala. Zbog čega bi etika i estetika isključivale jedna drugu i je li uopće tako?

— Rogina: Definitivno nije. Ako se stvari žele prikazati u svom ogoljelu stanju, onda se ide u krajnosti. Etika može biti vrlo estetična, jednako kao što estetika može biti vrlo etična. To, naravno, uvijek baš i nije tako. Temom Bijenala dotaknut je tankoćutni sustav međuodnosa tih dviju kategorija. Naslovom nipošto nije inaugurirano stajalište isključimo estetiku da bismo uključili etiku, nego je više riječ o sugestiji ili pozivu: pozabavimo se malo manje estetikom, a malo više etikom. Jedno nikako ne isključuje drugo. Svi naši radovi izloženi u Veneciji imaju jaku etičku komponentu, od Kuće za slijepca do Arhitekture koja poštuje zemlju, gdje se bavimo novim, globalnim odnosom prema okolišu. Ti su radovi štoviše izrazito estetični, samo što premisa nije larpurlartistička, nego izvire iz vrlo jakih humanističkih silnica. Danas se tzv. neomodernizmom u arhitektonske produkte pokušavaju inkorporirati etičke komponente, jer je socijalni program bio potka modernističkog htijenja, no nažalost današnja je arhitektura ponajprije, ako ne i isključivo, roba na tržištu. Zato se socijaldemokratski Zapad silno trudi revalorizirati etiku kao osnovnu komponentu arhitekture.

— Penezić: Ako se arhitektura tretira i doživljava kao roba na tržištu, jasno je zašto je estetika prevladavala posljednjih desetljeća. U našim projektima, bez obzira bila riječ o onima više apstraktnog karaktera s naglaskom na teoriju ili pak o realiziranim građevinama s istaknutim socijalnim programom, estetika i etika ne isključuju se. Tako i projekti za Japan imaju stanovitu socijalnu dimenziju, a Arhitektura koja poštuje zemlju iz 1999. uvodi novu kategoriju etičnosti kroz odnos prema globalnom okolišu koji se nameće kao jedan od temeljnih izazova na početku novoga milenija. Toj novoj dimenziji etike trebalo bi posvetiti više promišljanja u neposrednoj budućnosti.

Je li tu činjenicu bilo moguće uvesti u Novu Gradišku i Vukovar?

— Rogina: Apsolutno! Socijalni program za zbrinjavanje žrtava Domovinskog rata donosi imanentnu etičku komponentu. Takvi programi često rezultiraju jeftinom arhitekturom, ne po cijeni, nego po strukturi, građevinskim sustavima koji prečesto liče na slamove. Naši projekti za Novu Gradišku i Vukovar demantiraju te principe, a bit će nam također vrlo važno da u razgovoru sa stanarima doznamo jesmo li i koliko u našim zamislima uspjeli, odnosno gdje smo eventualno pogriješili.

— Penezić: U javnosti je uvriježeno mišljenje da se arhitekti od imena ponajprije bave reprezentativnim građevinama, koje raspolažu visokim budžetom i grade se od skupih materijala na prestižnim lokacijama. Međutim isto tako su izazovni, ako ne i izazovniji, zadaci s naglašenom socijalnom dimenzijom, jer se tako najbolje pokazuje etičnost arhitekture, pa se i najpoznatiji arhitekti vrlo rado prihvaćaju takvih projekata. Konačno, Francuz Jean Nouvel upravo je za ostvarenje socijalnog stanovanja u Nimesu osvojio ovogodišnjeg Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu.

Nedavno je predstavljen prijedlog Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba. Jeste li upoznati s njime i kako ga komentirate? Može li on postaviti nove gabarite, a sve ne bi li Zagreb ponovno postao europski grad?

— Penezić: Pompozni način na koji je izložen prijedlog zagrebačkoga GUP-a pokazuje više želju za samopromocijom njegovih izrađivača nego što nudi nova rješenja i potiče na dijalog. GUP predstavlja pokušaj Gradskog zavoda za planiranje razvoja da se u času promjena nametne novoj vlasti kao jedini stručni meritum u pitanjima planiranja grada. Iako su određeni pomaci u odnosu na prošli plan napravljeni, veliki je promašaj što GUP ne nudi prava rješenja za područja Zagreba koja su posljednjih deset godina doživjela najgore devastacije. Riječ je o podsljemenskoj zoni, Trnju, Trešnjevci, Dubravi i sl. gdje je intenzivnom, stihijskom izgradnjom poremećen gradski krajolik i identitet pojedinih četvrti. Pranje ruku od toga te odsutnost vizije Zagreba kao metropole na početku 21. stoljeća temeljni su promašaji prijedloga novoga GUP-a.

— Rogina: GUP je ishitren budući da su kompromitirani kreatori, koji su deset i više godina sustavno uništavali grad, preko bivšega povjerenika za Zagreb uspjeli isforsirati njegov ulazak u javnu raspravu. Taj plan nije smio biti realiziran prije donošenja globalnih smjernica razvitka, suvisle vizije, do koje se po mom mišljenju najkvalitetnije može doći internacionalnim natječajem.

Kakav je vaš trenutni odnos spram Arhitektonske komore, Udruženja hrvatskih arhitekata i Društva arhitekata Zagreba? Uključeni ste u rad Sekcije za suvremenu arhitekturu Društva povjesničara umjetnosti koja je pod vodstvom prof. Ivančevića prije nekog vremena održala tribinu Arhitektura i politika. Sprega politike kao, čini se, neetičke discipline i arhitekture kao najčovječnije umjetnosti u Hrvatskoj irealna je. Zbog čega su rezultati tako poražavajući?

— Rogina: U rad Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske uključili smo se 1994, kada smo osnovali Sekciju za suvremenu arhitekturu jer smo tu, pogotovo u iznimnoj osobnosti prof. Ivančevića, vidjeli svijetlu točku slobode govora i demokracije općenito. Počeli smo organizirati predavanja, rasprave i tribine, a potom smo te aktivnosti prenijeli na usnulo, umrtvljeno Društvo arhitekata koje je vegetiralo kao sluganska struktura tadašnje vlasti i arhitektonskog kvaziestablišmenta. Problem današnjega rukovodstva Društva arhitekata u grčevitoj je želji da budu jedini i isključivi arhitektonski meritum. Ovoga su ljeta, vjerojatno zbog nelagode skorih izbora u DAZ-u, posegnuli za metodom klasične čistke, kada je velik broj članova, navodno zbog neplaćanja članarine, jednostavno isključen. Društvo koje se tako olako lišava 50 do 70 posto svoga članstva, da bi moglo funkcionirati kao dobro ustrojena interesna skupina, ne može aspirirati da bude bilo kakav meritum. Umjesto da se, kao što bi bio red, zapitaju da li možda s njima nešto nije u redu, oni se nedopustivo ponižavajućim dopisom bahato rješavaju nepodobnih arhitekata. S takvim se načinom rada ne slažem i smatram da Društvo, koje nažalost svoj rad temelji na obračunu s ljudima, uopće nije relevantno.

— Penezić: Svaka strukovna udruga funkcionira dobro u slučaju ako se oko nje stvori prava klima, koja okuplja cjelinu struke na temama od usko stručnih do onih koje su od širega društvenog značaja. Ovoga časa u Društvu arhitekata najviše se bave samima sobom i zbog toga njegov rad nema šireg odjeka. Stvoren je određeni antagonizam unutar struke, stoga se u pitanja takva strukovnog udruženja ne bi štel mešati. Do osnivanja Komore prije dvije godine Društvo arhitekata pokrivalo je sve segmente djelovanja struke. Sada se o pitanjima profesionalnog bavljenja arhitekturom brine Komora, a postignuti su i određeni rezultati. Zakonski je regulirano polje i uvjeti djelovanja arhitekata, ali još ima problema s nadriarhitektima, jer u javnosti nije dovoljno poznato tko se smije baviti arhitekturom, a tko ne.

Najbolji primjer za to je prijedlog novoga GUP-a, koji predviđa da se pojedini gradski projekti realiziraju u okviru Gradskog zavoda za planiranje, iako se ta gradska služba nema pravo baviti projektiranjem. Time ne samo da se krši Zakon o komori hrvatskih arhitekata nego se želi legalizirati dosadašnja praksa po kojoj su gradski činovnici, zahvaljujući kontaktu s investitorima, sami sebi ili svojim prijateljima namještali poslove. Izraziti primjer takve apsurdne metode kadija tuži, kadija sudi slučaj je Tuđmanove grobnice. Bivši direktor Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode (Većeslav Lončarić, op. a.), koji se trebao baviti zaštitom Mirogoja, u isto je vrijeme nastupao kao jedan od autora grobnice, koji je taj spomenik kulture narušio. Zapravo, on je sam sebi dao dozvolu za taj projekt. Jasno je, iz više razloga, da je politici zanimljivo da kontrolira arhitekte. Osim što se u realizaciji projekata okreće velik novac, postoji i potreba da se arhitekturom reprezentira određeno razdoblje vlasti, politička skupina itd. Mi smo se uvijek zalagali za autonomiju struke u odnosu na politiku, jer smatramo da jedino slobodni arhitekt može ostvariti ona načela o kojima smo prije govorili. Odnos politike i arhitekture za koji je poznato kakav je bio u neposrednoj prošlosti apsolutno treba mijenjati.

Postoji li u Hrvatskoj teren za arhitekturu 21. stoljeća, i koji bi arhitekti, po vašem mišljenju, mogli uvesti Hrvatsku u novi milenij? Bojite li se hrvatske arhitekture u 21. stoljeću?

— Rogina: Mi se ničega ne bojimo, pa tako ni hrvatske arhitekture 21. stoljeća, ma kakva ona bila. U Hrvatskoj ima vrlo malo plodnoga terena za novu arhitekturu, pa bi to malo što imamo trebalo intenzivno zalijevati i čuvati. Nažalost, mi smo sredina koja još nije spremna na kultiviranje tog malog vrta. Kada se stvori pokoja oaza, dolazi veliki plug kojim se sve pokušava preorati i ujednačiti. No to ne znači da se ne treba truditi, da treba odustati. Po mome sudu, ljudi koji će voditi hrvatsku arhitekturu u 21. stoljeće još se školuju na fakultetu. Oni se pri kraju studija počinju osipati i gubiti pa je pitanje spremnosti i sposobnosti sredine da takve ljude zadrži i uzdigne. Kada jedan fakultet ima monopol, stvara se negativna klima u kojoj se ljudi često krivo regrutiraju. Za naš istinski ulazak u novo stoljeće nužno je, što hitnije, otvoriti još jednu arhitektonsku školu, jer hrvatska arhitektura ima budućnost i ja u tu budućnost istinski vjerujem.

— Penezić: I ja sam optimist i mislim da ne trebamo biti skeptični prema budućnosti naše arhitekture. Arhitektura je više od svih umjetnosti odraz društvenih uvjeta u kojima nastaje. Preduvjeti da se dogodi dobra arhitektura povoljna su društvena klima, određena razina tehnološkog razvoja, financijska snaga i educiranost potencijalnih investitora. No, stanovit broj masterpiecea uvijek će se realizirati bez obzira na uvjete. Ono što bi širu društvenu zajednicu trebalo ponajprije zanimati jest podizanje razine kvalitete prosjeka koji preteže u kreiranju životnog okoliša. S obzirom na suvremene tendencije ne treba se bojati globalizacije, nego treba inzistirati na lokalnim specifičnostima. Mehaničko prenošenje gotovih uvoznih modela bez prilagodbe našim uvjetima i tradiciji nije dobro, jer to može rezultirati samo bastardima.

Iz kojeg razloga niste sudjelovali u natječaju za Muzej suvremene umjetnosti? Može li se ovakav Zagreb natjecati za europski grad kulture 2005. godine?

— Rogina: Da bi Zagreb postao istinska kulturna prijestolnica, to nije pitanje bilo kakve deklaracije, nego prirodnoga toka i sazrijevanja. Našoj sredini još nedostaje osnovna kulturna infrastruktura. Ministarstvo kulture imat će mnogo posla u preostalom mandatu u njezinu ostvarivanju. Jedan od najvažnijih sadržaja svakako je Muzej suvremene umjetnosti. Na natječaju nismo nastupili jer se nismo slagali s načinom na koji je on raspisan. Poznato je da smo zastupali dvostupanjski internacionalni natječaj. Lokacija u Novom Zagrebu je po mome mišljenju dobra iz nekoliko razloga. Muzej suvremene umjetnosti u našim je uvjetima još nacionalni monument koji se ne izvodi u nekim tobožnjim off-situacijama, pa je sjecište dviju velikih avenija potpuno primjereno sadržaju. Osim toga riječ je o terenu koji nije opterećen velikim imovinskopravnim problemima, što bi svakako moglo ubrzati proces, a i Novi Zagreb konačno bi dobio izniman kulturni sadržaj. Poznato je da se palača Akademije još poprilično dugo nakon izgradnje nalazila u kukuruzištu.

— Penezić: Mi nismo ljudi koji će prvo rogoboriti protiv uvjeta natječaja, zatim raditi natječaj i nakon toga buniti se što nismo dobili nagradu jer žiri nije valjao, jer je lokacija bila kriva, jer programa nije bilo... Od početka smo javno zastupali dvostupanjski internacionalni natječaj, prvo anketni za program, pa i lokaciju ako treba, a zatim, nakon njihova definiranja, projektni za konačno idejno rješenje. Jasno, nismo htjeli odstupiti od svojih načela i djelovati prema dnevnopolitičkim potrebama.

Razgovarao Marko Kružić