Vrhunski triler

Patricia Highsmith, Talentirani gospodin Ripley (The Talented Mr. Ripley), prijevod Manja Šegrt, V.D.T. Publishing, Zagreb, 2000.

O romanu Talentirani gospodin Ripley Patricie Highsmith često se pisalo nakon što se istoimeni film pojavio u našim kinima, no odmah treba reći da je većina tada uglavnom usputno napisanih teza o romanu bila površna, nedovoljno utemeljena, a ponekad i proizvoljna. To se ponajprije odnosi na razlike Ripleyja Patricie Highsmith i Minghellina, filmskog, od kojih su neke preuveličavane, a neke nezapažene. U tome je najdalje otišao slovenski filozof Slavoj Žižek u vrlo zanimljivu eseju (Zar je etika najmaračnija urota, objavljenu u prošlom broju »Vijenca«), a spominjući zanimljive tekstove o Ripleyju valja svakako spomenuti i filmsku kritiku Damira Radića (Senzibilna zvijer, »Vijenac«, br. 160. od 20. travnja 2000) i odličan tekst Bruna Kragića (Od Dellona do Damona, »Zarez«, br. 31. od 11. svibnja 2000) kojim su uspoređene francuska (René Clément, U zenitu sunca/Plein soleil, 1959) i američka ekranizacija romana. Priča o mladom Amerikancu Tomu Ripleyju — koji odlazi u Italiju da bi na zahtjev njegova oca nagovorio mladog bogataša Dickieja Greenleafa da se vrati u Ameriku, ali ga poslije ubija da bi preuzeo njegov identitet — već je dobro poznata te se u ovom tekstu neće dalje razrađivati, već će naglasak biti dan na karakterizaciju vrlo originalno smišljenih likova i njihove složene međusobne odnose.

Najsmjelija je Žižekova teza ta da za Toma Dickie nije objekt žudnje, nego idealni žuđeni subjekt, njegov idealni alter ego. Pomno iščitavanje romana pokazuje da ta teza nije sasvim točna, kao ni teze nekih filmskih kritičara da je Ripley Patricie Highsmith potpuno hladan i neemocionalan. Iako o Ripleyjevoj zaljubljenosti u Dickieja daje izravne naznake na kapaljku, Highsmithova ipak ne ostavlja sumnje u Ripleyjevu (nikad realiziranu) seksualnost i osjećaje, pokazajući njegovu sklonost prema istom spolu snažnije nego što je to sam Ripley u svojim razmišljanjima spreman samom sebi priznati. Dok je Minghella Tomovu zaljubljenost zorno prikazao naelektriziranim razgovorom Toma i Dickieja u kupaonici te morbidnom nekrofilskom scenom u čamcu nakon ubojstva (dok u romanu Tom nakon ubojstva pada u more i nekoliko se minuta bori za život), Highsmithova o tome daje naznake ponajprije u Tomovim razmišljanjima. Dvaput to čini izravno, naizgled usputno, opisujući bujicu Tomovih izmiješanih osjećaja prema Dickieju zbog odbačenosti (...divlji osjećaj mržnje, ljubavi, nestrpljenja i frustracije je bujao u njemu i smetao mu pri disanju Š...Ćmogao je udariti Dickieja, skočiti na njega, poljubiti ga, baciti ga u more i nitko ga ne bi vidio na ovoj udaljenosti...), a neizravno to čini višestruko iskazujući Tomovu ljubomoru u odnosu na Dickiejevu prijateljicu Marge. Kad Tom kroz prozor vidi Dickieja kako daje poljubac u obraz Marge u njezinoj kući, on toliko podivlja od ljubomore da otrči do Dickiejeve kuće i pobaca njegov pribor za slikanje kroz prozor. Tom čak iskazuje mržnju prema novokupljenom hladnjaku jer zbog njega Marge češće dolazi Dickieju, osjeća neopisivo gađenje pri pomisli na njihov eventualni dodir, a osobito je znakovit opis njegove mučnine pri zamišljanju sentimentalne božićne atmosfere između Dickieja i Marge.

Ljubomora takvih razmjera snažnije dokazuje Tomovu zaljubljenost od bilo kakvih izravnih naznaka, a ta se zaljubljenost nakon odbacivanja pretvara u mržnju koja otvara put prema ubojstvu.

Ripley Patricie Highsmith nije od početka hladno isplanirao Dickiejevo ubojstvo i zamjenu identiteta, kako bi se iz mnogih filmskokritičarskih zapisa dalo naslutiti: do te zamisli i plana došlo je tek neposredno prije ubojstva, na izletu u San Remo (Minghellin Ripley već se pri dolasku u Italiju u susretu s Amerikankom prilikom podizanja prtljage predstavlja kao Greenleaf). Ubojstvo i zamjena identiteta za Ripleyja u romanu je tek plan B, do kojeg dolazi zbog osjećaja odbačenosti. Ono što Tom Ripley želi doživotna je veza s Dickiejem, svojevrstan brak, u kojem bi se uživalo putujući po svijetu, luksuzno živjelo od Dickiejeve rente i uzimalo samo ono lijepo što život može pružiti, neovisno o tome da li bi Tomova ljubav bila uzvraćena. Pred sam kraj romana Dickie se emotivno slomi i rasplače u prisutnosti prijatelja Petera, žaleći za Dickiejem, sjećajući se njegova osmijeha, zajedničkog druženja, predbacujući sebi što nije bio strpljiviji i manje pohlepan. U tim suzama ipak se može više iščitati tuga nad propuštenom prilikom za zajedničkim sretnim životom s Dickiejem nego grizodušje zbog Dickiejeva ubojstva, koje je u romanu zastrašujuće hladnokrvno, u odnosu na filmsko, u afektu.

U romanu postoji svojevrstan neispunjeni platonski ljubavni trokut: Marge je zaljubljena u Dickieja, Tom je zaljubljen u Dickiejea, a Dickie doživljava oboje samo kao prijatelje (u filmu je Marge Dickiejeva djevojka koja živi s njim), iako gotovo sve svoje slobodno vrijeme provodi s Tomom. Dickie otvoreno priznaje da mu se Marge ne sviđa, već je s njom provodio vrijeme jer je bila jedina Amerikanka u mjestu, a poljubac je sve što ona može od njega dobiti. U romanu se ne realizira nijedan seksualni odnos — dijete koje mještanka dobiva s Dickiejem i prikazivanje Petera kao Tomova ljubavnika Minghelline su izmišljotine. Izuzetno je originalno da Tom nakon preuzimanja Dickiejeva identiteta uživa postupno stvarajući dojam u Marge da ga Dickie voli (posthumno fingiranje veze!), osvećujući joj se stvaranjem ljubomore do te mjere da u jednom trenutku, razmjenjujući pisma s fiktivnim Dickiejem (Tomom), Marge optužuje Dickieja da ju je ostavio zbog veze s Tomom, navodeći da je o tome obavijestila i policiju. Vijest o tome sigurno je tako došla i do Dickiejeva oca, koji zbog toga bez sumnji prihvaća lažnu Dickiejevu oporuku kojom njegov sin svu imovinu ostavlja Tomu.

Roman Patricie Highsmith vrhunski je triler, koji će čak i čitatelja koji je gledao film držati u napetosti do kraja, jer je i zaplet i rasplet romana daleko složeniji i zanimljiviji nego filmski. Knjiga uz to pruža nam uvid u Tomova razmišljanja, planove i scenarije, a upravo je mentalni proces tog psihopata i antiheroja ključan za razumijevanje lika. Ipak je potrebno naglasiti da roman, usprkos znatno razrađenijoj radnji i opisu Tomovih razmišljanja, ostavlja daleko više mogućnosti za čitanje između redaka nego što to ostavlja film, koji je izravno, različito i smjelo ali nedvojbeno izvrsno ostvarenje. Hrvatski prijevod ovog romana u džepnom izdanju, sa zanimljivim pogovorom Jurice Pavičića, usprkos nekoliko prevodilačkih nespretnosti, odlična je knjiga u kojoj će uživati svi ljubitelji dobra krimića.

Zlatko Vidačković