Veza čovjeka i neba

Veza čovjeka i neba

Život je san vrlo je dojmljiva predstava o reinkarnaciji, o putu duše kroz kušnje koje je mogu prekaliti ili uništiti, u svakom slučaju pokazati njezinu pravu kvalitetu

U petoj godini postojanja MKFM (Međunarodni kazališni festival mladih), koji organizira Istarsko narodno kazalište iz Pule, potvrdio je početnu koncepciju kao jedini edukacijski festival u Hrvatskoj. To je vrijedna novost u poplavi festivala preklopljenih ili nepostojećih koncepcija, osim prostornih ili tehničkih oznaka.

Pula okuplja ugledne svjetske voditelje i predavače različitih glumačkih tehnika, jer je festival nastao iz potrebe Roberta Raponje (umjetničkog voditelja Istarskog narodnog kazališta i samog festivala) da stvori kazališni ansambl u Puli, ali i da popuni prazninu u kazališnoj, napose glumačkoj, edukaciji. Također se festivalom povezuju kazališne akademije i mladi glumci s raznih zemljopisnih širina — od Zagreba i Sarajeva do Amerike, Japana (s kojim je ostvarena koprodukcijska predstava prošle godine) i Australije (s kojom će biti ostvarena koprodukcijska predstava iduće godine).

Festival se sastoji uglavnom od radionica, a ove je godine okupio tristo sudionika, od toga 233 polaznika u sedamnaest radionica. One su podijeljene u tri razine — za najmlađe (radionica Istarske štorijice pod vodstvom Roberta Raponje), zatim za kazališne početnike (odgojno tematiziranje problema droge u kazalištu pod vodstvom Dubravke Zrnčić Kulenović) i interaktivno kazalište (uključivanje i vođenje publike pod vodstvom Ines Škuflić, Ive Gruić i Damira Miholića).

Treća su razina specijalističke radionice za studente kazališnih akademija, amatere ili glumce koji žele nadopuniti znanje i iskustvo istraživanjem. Tako su se ove godine polaznici mogli upoznati s metodom Tadashi Suzukija (voditelji John Nobs i Jacqui Carroll iz Australije), commedijom dell'arte (Marco Luly, Italija), Mejerholjdovom biomehanikom i neutralnom maskom (Francesco Gigliotti iz Italije), predradnjama koje bude glumačku energiju (Bya Braga iz Brazila) ili scenskim pokretom (William A. Fisher, SAD).

Calderon

Za razliku od prošlih godina, ove je bilo i više hrvatskih voditelja — od tri plesne radionice Rajka Pavlića, Nikoline Bujas i Aleksandre Janev do glumačke Željka Vukmirice ili one dramskoga pisanja Mire Gavrana. A nastavljena je i suradnja s Hrvatskim centrom ITI u organizaciji Međunarodne dramske kolonije u Motovunu na kojoj su rađeni tekstovi Tatjane Šuput i Jiuíja Pokornog iz Češke.

Posebno je zanimljivo da kostimografski i scenografski praktikumi pod vodstvom Roberta Paulete i Vanje Popović ne samo da su polaznicima prenosili znanja o tim vještinama nego i praktično opsluživali predstavu. Naime, osim javnih prezentacija svake radionice za vrijeme festivala nastaje i prava produkcija kojom se festival zatvara. Ove godine bio je to Calderonov Život je san, u režiji Roberta Raponje i Borne Baletića.

Predstava se izvodila u atriju Povijesnog muzeja Istre i Calderon je, unatoč dramaturškim nedosljednostima, odlično zazvučao pod zvijezdama. Pamteći nelagodu suvremenih tekstova pred izborom otvorenoga prostora, nekako sam se gotovo ljubomorno zapitala, zašto Calderon naizgled tako jednostavno može pod zvijezde i na bedeme.

Zato jer postavlja čovjeka u odnos s nebom pa mu je nebo dopuštena scenografija koja ne igra protiv teksta, nego mu je prirodni nastavak. Jer epifanija, kao prisutnost Boga, višeg zakona u životima ljudi linija je Calderonova teksta koju su redatelji naglasili u ovom izvođenju.

Nisu se toliko bavili drugim mogućim temama, nego, upravo Calderonu tako dragom, ezoterijskom ili duhovnom dimenzijom, postavivši predstavu svu u mističnu opreku Sunca i Mjeseca. Život je san vrlo je dojmljiva predstava o reinkarnaciji, o putu duše kroz kušnje koje je mogu prekaliti ili uništiti, u svakom slučaju pokazati njezinu pravu kvalitetu.

Mudro sanjati

Priča je to o dobru i zlu u ljudskom životu i o odluci za jedno ili drugo, o pogreškama koje čovjek čini i o mogućnosti ispravaka tih pogreški. A život je tako doista san koji se sanja i koji treba mudro sanjati, ne samo zato jer ćemo se možda opet probuditi nego i zato jer je taj san ono što imamo i kad ga sanjamo i kad se probudimo.

Koncentracija praćenja predstave, reakcije na nju, osjećaji i razmišljanja koja je u publici budila čini mi se da potvrđuju da je upravo ta epifanija ono što kazalištu nedostaje i čemu se kazalište vraća. Nekako je ovaj Calderon pokazao da se možda upravo u svojevrsnoj čistoći stvaranja izvan presije trendova i mode može otvoriti ono što kazalište nosi već dugo zanemareno u sebi i kamo bi moglo poći.

To je iznijela jasno i dinamično mlada ekipa predvođena iskusnim Tomislavom Rališem u ulozi Bazilija (patetičnim u pravoj mjeri), s odličnim Sigismundom Borka Perića, Astolfom Hrvoja Klobučara, Klarina Enesa Vejzovića i Klotalda Denisa Brižića uz dvije dame — Stelu Helene Minić (u alternaciji je i Nina Kaić) i Rosauru Romine Vitasović (u alternaciji s Dijanom Vidušin). Režija dvojca Baletić/Raponja donijela je neka zanimljiva rješenja koja su ovladala prostorom, pa se igralo u raznim perspektivama s obiju strana bedema.

Publika je sjedila izvan bedema za ono što se događa u šumi, a zatim unutar dvorišta kad se radnja premjestila na dvor, ali se i unutar dvorišta mijenjala perspektiva gledanja kad je započeo rat, a preko videa prenosio se onaj dio radnje koji ne možemo vidjeti (jer se zbiva u tamnici). Također su uspjeli s korovima dvorskih dama i vojnika stvoriti vrlo uspjele prizore dvora ili bitke s atmosferom obilja ili ratne vreve (uz zamjetnu pomoć koreografa Rajka Pavlića).

U izvedbenom dijelu najdomljivijim se čini mudar, gotovo alkemičarski spoj elemenata, od teksta koji nosi starinu i neku vrst patine, prostora čiji su pradavni ostaci jedne civilizacije uklopljeni u sadašnjost druge (scenograf Robert Pauleta), do jasne modernosti — videa (koji, za divno čudo, nije napravljen da zamagli ili napadne osjetila nerazumljivom kakofonijom nego kao smisleni produžetak radnje ili komentar — priča o orlu) i glazbe (Marijan Jelenić). Odlična estetska poveznica davnog i suvremenog svijeta izvrsni su kostimi Vanje Popović izrađeni u monokromatskoj sivoj verziji (tek s jednim ljubičastim detaljem), ali s jasnim hijerarhijskim odnosima među likovima.

Predstava Život je san moći će se vidjeti iduće godine na otvaranju 6. MKFM-a, za koji se već planiraju nove zanimljive radionice, među kojima je već dogovorena ona Rade Šerbedžije, a upravo se pregovara s Josephom Nagyom.

Sanja Nikčević