Vedra pitanja ljudske spolnosti

Milko Valent, Bubnjevi i čipke, Areagrafika, Zagreb, 2000.

Posvećujući svoju zbirku kazališnih i radijskih drama svim »hedonistima vedre naravi«, Milko Valent u neku je ruku odredio način na koji treba čitati njegova djela, ali i karakter recipijenata kojima su ona usmjerena. S obzirom da je ovdje riječ o djelima za čiju punu izražajnost nije dovoljno samo čitanje, nego je potrebna i izvedba, postavlja se pitanje da li u hrvatskom glumištu postoje osobe koje bi s dovoljnom dozom vedrog hedonizma, ali i hrabrosti, na pozornici do kraja ispunile sve zadatke koje pred njih stavlja autor ovih drama. S obzirom na najave o skoroj režiji jedne od drama na pozornici nekog zagrebačkog kazališta, čini se da takvih pojedinaca ipak ima. No oni su rijetki, o čemu svjedoče i napomene istaknute uz naslov svake drame koje govore o barem po jednom odbijanju objavljivanja ili izvođenja ovih drama na radiju i u kazalištima.

Neobična spolna iskustva

Milko Valent u svojim se dramama poigrava s konvencijama, i to u svakom smislu — od društvenih, moralnih, do onih određenih žanrom ili medijem djela, ismijavajući ih i postavljajući pred čitatelja, odnosno potencijalnog gledatelja, čitave nizove, doduše ponekad malo i zamornih — što varira od drame do drame, ali inteligentnih provokacija, dosjetki i aluzija, kojih će razumijevanje i prihvaćanje između ostalog ovisiti i o upućenosti recipijenta u određene aspekte popularne kulture, posebice one proteklih nekoliko desetljeća, čija glazba i ideologija čine zvučnu i idejnu podlogu većine drama. Tematski i formalno drame se razlikuju jedna od druge, no njihova temeljna ideja i određeno provokativno-humorističko stajalište mogu se pronaći u svakoj od njih. Bilo da je riječ o likovima iz literature ili manje-više konkretnim ljudima »iz susjedstva«, sve ih zaokuplja isto pitanje — pitanje ljudske spolnosti i njezinih manifestacija (najčešće onih koje smatramo neobičnim, nemoralnim) te ljudske egzistencije koja se kroz njih kao takva formira. No to neće biti predmet njihovih umnih rasprava — Valenta ne zanimaju teorijski pristupi, nego eksplicitno prikazivanje tih i takvih radnji na sceni, čime dramama gradi tip erotskog i izazivalačkog teatra, nastojeći postići šok u recipijenta, ali i osvijestiti ga o sputanosti normama, pa možda i licemjerju u ljudskom odnosu spram spolnosti, koje se često sastoji i u njezinu zatomljivanju. Propitivanjem o ljudskoj spolnosti i njezinim manifestacijama propituje se i način i mogućnost ljudske egzistencije u tim manifestacijama koje nastaju kao posljedica slobodne, odnosno oslobođene ljudske volje bez ograda morala. Ove drame izazivaju, ali ne samo zato da bi izazvale. One ogoljuju ljudsko ponašanje, koje se prikriva lažnim moraliziranjem, o kojem se šuti, a ono ipak postoji. Inzistiranje na što eksplicitnijem, bilo verbalnom bilo fizičkom, prikazivanju u službi je parodije svih duhovnih i moralnih postavki koje u neku ruku samo prikrivaju »ono oko čega se ionako sve vrti«. Oslobođenost kao cilj koji se nastoji postići vidljiva je na više razina ovih drama — bilo kod likova: kao kratkotrajno oslobađanje od normi — u drami Bubnjevi i čipke gdje Dina i Mario vikendom zanemaruju sva gramatička, ali i ostala pravila »lijepog ponašanja«, u orvelovskoj drami Neonski rubovi gdje je sloboda (verbalna, spolna) vezana uz nekoliko dana u godini, ili trajno — kad sloboda dolazi u obliku konačne odluke o samoubojstvu (Higijena mjesečine), bilo na razini cijele drame, što je najočitije u možda i najzanimljivijoj drami ove zbirke Plaidoyer po pički, u kojoj autor odustaje od čitavih dijelova drame kako bi je što prije priveo završnom i u tom kontekstu jedino bitnom dijelu — spolnom činu, stavljajući sve ostalo u zagrade. No ni tako oslobođenost neće biti potpuna, uvijek će se naći nešto što je ometa.

Na slovo, recimo »p«

U Plaidoyeru po pički tu će funkciju ometanja imati činjenica da sve riječi koje likovi izgovaraju počinju istim slovom p, što osim komičnosti izaziva i stanovitu dozu nervoze, terora slova nad potpunom oslobođenošću prizora pred nama. Tako to inzistiranje na slovu p postaje komentar cijele drame. Komentari imaju bitnu ulogu u Valentovim dramama — u njima kao da su sabrane kočnice ljudskom ponašanju, manje ili više očite: holo-ekran i glas Nadzornika kao simbol društvene cenzure (Neonski rubovi), Schopenhauer kao racionalni alter ego lika Marija (Bubnjevi i čipke), ili lik More kao stalnost naspram prolaznosti ljudskih želja (Tinta u oku). Funkciju komentara preuzimaju i glazba i zvukovi, koje Valent uvodi kao bitne sastavnice drame. Kao takve one potpuno ravnopravno s riječima dijele fizički i značenjski prostor drame. Razbijanje uobičajenih ograničenja u pojedinim elementima drame (npr. često rastavljajući jedan lik na više oblika pojavnosti, dajući status lika neživom elementu — moru i sl.) te sklonost kombiniranju raznorodnih elemenata dalje su karakteristike Valentovih drama. To će doći do izražaja već u žanrovskom određenju drama, koje autor naziva npr. popularnom paraspektakularnom psihodramom, r'n'r fantazijom, dramskom himnom, hiperrealističkim spektaklom i sl. U drami Rupa nad rupama, erotskoj verziji biblijske Pjesme nad pjesmama, prvotno napisanoj u formi poeme, a zatim dramatiziranoj, sadržaju će pristupiti multimedijalno. Koristeći se osim glazbe i videozidom na kojem su ispisani i prikazani svi komentari (poneki nalik avangardističkim realiziranim metaforama, što rezultira komikom) onoga što se odvija na pozornici, autor uspostavlja paralelizam radnji. Supostavljanjem, kombiniranjem i parodiranjem biblijske pjesme, narodne poezije, sarajevskoga slenga, pornofilmova i sl., a sve kroz miješanje razina sna i jave, drama dobiva obrise pravoga postmodernističkog patchworka. Jedina slabost, koja se ponegdje proteže i na druge drame, jest preočitost, plitkost pojedinih simbola (npr. kad se psovka i »Amen« javljaju jedno za drugim na ekranu) koji kao takvi stoje u nezgrapnoj suprotnosti spram nekih vrlo lucidnih i britkih komentara i asocijacija.

Milko Valent čitatelje te potencijalne redatelje i izvođače svakako stavlja pred stanovit izazov. Valentove drame ne moraju se svidjeti svakome, ali im se ne može zanijekati smjelost i otvorenost u pristupu temi, što ih čini drukčijima od ostalih, kao i inteligentan humor.

Ljubica Anđelković