Tek pokušaj

Stjepan Babić, Crvena magla, Biblioteka Mali dukat, Vinkovci, 2000.

Radnjom smješten u imaginarni prostor Male Lubjanke, ali s jasno postavljenom aluzijom na stvarni povijesno-politički trenutak poslijeratne, represijske, komunističke režimske vladavine, roman je ovo o tragičnoj sudbini hrvatskih povratnika iz Amerike suočenima s laži i glupošću jednoobraznoga, totalitarno partijskog režima. Junak nevelikoga, Babićeva proznog prvenca, Steve (Stipe) Sedlaček, dobrodušni naivčina, prevaren poput mnogih komunističkom propagandom o sveopćem ekonomskom procvatu i blagostanju, odluči prodati sve što je stekao četrdesetogodišnjim mukotrpnim radom i vratiti se u domovinu da bi ostvario dugo sanjani san, skončati život kao zaslužan i poštovanja vrijedan čovjek, uživati stečeno na rodnoj grudi. No već na prvom koraku doživljava poraz, umjesto grandiozna dočeka i elitna smještaja biva bačen u pljesnjivi, zagušljivi sobičak prepušten samome sebi, no seljački naivno ne vjeruje do samog kraja da je svaki napor da sačuva minimum ljudskoga dostojanstva uzaludan, da je sve bila samo laž i obmana. Tek kad se nađe u zatvoru, opljačkan i do kraja obespravljen (oduzeta mu je sva imovina — uključujući remen i žnirance — i putovnica, proglašen je ratnim profiterom, vanjskim neprijateljem i protivnikom sustava) shvati da »velike pravde i istine« nema i da je jedino rješenje ponovni odlazak, koji mu je onemogućen istoga trenutka kad se vratio u domovinu. Ležeći u zatvoru, gubi razum i sniva o dolasku samog američkog ambasadora koji bi ga oslobodio i ukazao na krivicu koja mu je bila počinjena.

Želeći stvoriti simbolično-grotesknu viziju poslijeratne političke stvarnosti Istočne Europe, autor pred sebe postavlja težak zahtjev koji nije mogao ispuniti. Po uzoru na pikarsko-satirične romane Iljfa i Petrova, Babić se pokušava koristiti kolažnom tehnikom citata aktualnih parola, naziva trgovina i tako popisati fraze javnog života i prezentirati ih kao ogoljele dokumente o jezičnoj praksi toga vremena, ne bi li pojačao dokumentarnost iskaza. No, siromaštvo imaginacije, linearnost fabule, psihološka plošnost likova, koja ih ostavlja na razini funkcijskih propovskih figura (junak, pomagač, protivnik), nedostatak snage pera da se stvori narativna igra koja bi omogućila ironijsko rastvaranje likova i prelazak na oksimoronske spojeve toliko potrebne u gradnji groteske, svi veći stilski zahvati u tekst; korištenje raznovrsnih tipova govora (da se pokaže glupost i primitivnost sustava) — anegdote i reportažni elementi ostaju tako neiskorišteni lebdjeti u zrakopraznom prostoru teksta. Tematski solidno zamišljen, ali nedosljedno literarno proveden, roman ne prelazi mimetski pojednostavnjenu razinu pripovjedne prakse i ostaje tek pokušajem oslikavanja povijesno-političke zbilje.

Sandra Berak