Svirači

Posljednjih godina viđaju se i po našim gradovima ulični svirači. Ima ih različite dobi, od djece do staraca, a i instrumenti su im šaroliki: struže se tu po violinama, razvlače se harmonike, drnda se na gitarama i tamburama, a ni udaraljke nisu zapostavljene. Hodajući ulicama, čovjek se premješta iz jedne u drugu vrstu glazbe, iz jednoga u drugi stil. Pa i po tome zna da je došlo novo vrijeme.

Jer, prije tih uličnih svirača nije bilo. Tadašnja im je vlast zabranjivala da se produciraju. Nije posve jasno zašto su joj smetali, ali neke od razloga čovjek može naslutiti. Ta vlast nije voljela ništa što nije pažljivo organizirano, pa prema tome znači izraz prave slobode. A svirači su upravo to: nitko ne može unaprijed znati što će zapjevati i kada, a njihovo pjevanje nije izraz nikakva službenog i državnog veselja, nego vlastitog i privatnog; zato mu na ulici nije bilo mjesta. Osim toga, na ulici se skupljaju ljudi, a ta se vlast bojala okupljanja; bilo ju je strah kako će prolaznici reagirati ako ulični pjevač potegne kakvu Vilu Velebita ili koju drugu zabranjenu pjesmu: neće li i ostali to prihvatiti? Tako tih pjevača onda nije bilo, pa je čovjek mogao i po tome znati koliko je sati i gdje zapravo živi.

I, zato bismo sada svi skupa morali biti zadovoljni što imamo ulične svirače i pjevače, što oni nesmetano muziciraju po uglovima, i što se deru tako da im žile iskaču na vratu, a da to nikome nije ni zazorno niti neobično. Morali bismo biti zadovoljni, ali ipak nismo. A nismo zbog toga što su ti ulični glazbenici silno loši, i po repertoaru i po kvaliteti izvedbe.

Što se tiče repertoara, on je skučen: riječ je uvijek o romancama, starim gradskim pjesmama, o tradicionalnim napjevima kojima su autori odavno zaboravljeni. A i to ovi izvode u prilično iskrivljenim verzijama, s pobrkanim riječima i škripavim rimama. Ne možete kod nas vidjeti ono što se viđa u svijetu, naime, da netko — obično studenti glazbe — na ulici svira na violončelu ili flauti: mnogo dalje od napukle gitare ovdje se ne ide. Što se pak tiče kvalitete, jedva da je i potrebno nadugačko raspredati: jasno se vidi da se naši ulični svirači i pjevači krivo predstavljaju, jer oni zapravo i nisu glazbenici, nego pripadaju nekim drugim zanimanjima, a ovo im dođe kao uzgredna zarada. Zato na violini promašuju za pola tona pa to para uši, zato na gitari ne znaju više od tri akorda, zato u njihovim rukama mijeh harmonike jeca kao bolesno živinče.

No, zašto je tako? Zašto na našim ulicama nema kvalitetnih glazbenika, a u svijetu ih ima, pa su, dapače, oni u većini, dok nitko od ovih naših ne bi tamo smio ni nos pomoliti? Zašto kod nas studenti glazbe ne vježbaju na ulici zarađujući pri tome neku crkavicu, kao što se to drugdje čini? Zašto samo loši muzikanti izlaze na uglove naših ulica?

Postoji nekoliko odgovora. Jedan bi bio da u nas kvalitetni glazbenici — čak i u studentskoj dobi — dobro žive, pa im nije potrebno da idu na ulicu i ondje se produciraju. Ali, to je, dakako, posve nevjerojatno, pa se zato na tom odgovoru neću ni zadržavati, nego ću prijeći na drugi. A taj glasi ovako: možda su naši kvalitetni glazbenici odviše stidljivi, imaju, naime, prevelik respekt prema publici, pa se zato ne usude pokazati u javnosti dok ne postanu savršeni? Ni to ne izgleda vjerojatno, i to zbog onoga što se viđa u koncertnim dvoranama: i tamo su često vrlo daleko od savršenstva, a i od svakog perfekcionizma. Ali ako nije riječ o prevelikom poštovanju prema publici, možda je onda u pitanju — evo trećega mogućeg odgovora — prijezir prema njoj? Možda naši glazbenici ne izlaze na ulicu jer im nije do toga da provjeravaju što misle slušatelji? Ali, kako netko može biti glazbenik ako mu to nije važno? Neće, dakle, ni to biti pravi razlog.

Pravi razlog leži, vjerujem, u tome što kvalitetni glazbenici nemaju na ulici što svirati, dok nekvalitetni imaju. Na ulici, naime, ne postoji za dobre glazbenike prikladna partitura, a za loše postoji. Govorim, o ulici kao o partituri, jer na uglovima se po toj partituri svira.

Ako se malo bolje pogleda, nema ništa logičnije od toga: sa svojim pločnicima, kolnicima, tramvajskim tračnicama, signalnim linijama, ulica ionako podsjeća na notno crtovlje. Po tome notnom crtovlju razbacane su note. Te note su prolaznici. Note se miču, dolaze stalno u nove rasporede, i stvaraju sve nove melodije. A ulični glazbenici sviraju ono što vide: oni čitaju te note i njih se drže. Prema tome, ako im je glazba loša, onda je to zato što im partitura ne daje materijala za nešto kvalitetnije.

A to pokazuje najmanje dvoje. Prvo, da je za dobre glazbenike ta partitura odveć jednostavna, pa je se oni zato i ne laćaju. Drugo, da se u drugim, starijim i sretnijim gradovima ulični život pretvara u prave, složene, klasične partiture, pa ondje i violončelisti i fagotisti i harfisti imaju što svirati. Svirka naših svirača i ne može biti drugačija nego priprosta i nekvalitetna, jer je takvo i ono što se zbiva na našim ulicama. Ulična glazba pripada među najrealističnije umjetnosti.

I, neka se nitko od nas nad tim ne zgraža. Bolje nastojmo iz toga izvući neki zaključak o ulici kao poprištu povijesti. Zaključimo da je pravi razlog što prijašnja vlast nije dopuštala uličnu glazbu upravo u toj njezinoj realističnosti: iz te se glazbe sve jasno vidi, a cijela je stvar tada upravo i bila u tome da se istina prikrije.

Zato pojava sadašnjih svirača jest nekakav korak naprijed. I, ona je vrlo siguran barometar: kad zamijetimo da violinisti ne fulaju više za pola, nego samo za četvrt tona, kad začujemo i kakvu složeniju skladbu od obične tralalajke od tri note, znat ćemo da stvari idu nabolje, i da se uskoro možemo nadati i sasvim kvalitetnim uličnim sviračima.

A imat ćemo razloga da se čak osjećamo i zaslužnima za taj napredak. Jer, ako je ulica partitura, ako su njezini pločnici crtovlje, ako je svatko od nas po jedna nota na tom crtovlju, onda o nama — o našem odnosu jednih prema drugima — ovisi kako oni svirači sviraju. Pa kad im glazba postane ljepša, znat ćemo da smo i mi postali bolji.

Pavao Pavličić