Sunce, pijesak i Nil

Sunce, pijesak i Nil

Alberto Siliotti, Egipat — hramovi, ljudi i bogovi, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.

Knjiga Egipat — hramovi, ljudi i bogovi (naslov nas neodoljivo podsjeća na kultnu Ceramovu knjigu Bogovi, grobovi i učenjaci) impozantnih dimenzija (27 x 37 cm), »svojim dojmljivim crtežima i fotografijama te preciznim i lako razumljivim jezikom pruža sadržajan i jasan prikaz egipatske civilizacije i njenih postignuća«. To su riječi njezina autora, Alberta Siliottija na unutrašnjoj stranici zaštitnog ovitka ovog raskošnog izdanja, namijenjena čitateljima široka raspona, od onih prosječno obrazovanih, do stručnjaka i znanstvenika.

Iz nepotpunih podataka o piscu saznajemo da je pedesetogodišnji Alberto Siliotti, zaljubljenik starih civilizacija, autor mnogobrojnih knjiga, članaka, dokumentarnih filmova i izložaba, veći dio istraživalačkog opusa posvetio starom Egiptu. Član je Francusko-egipatske misije Centra za istraživanja i dokumentaciju staroga Egipta i Nacionaloga centra za znanstvena istraživanja iz Pariza te koordinator Tebanskoga projekta.

Naglašene atribucije

Knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja: Kemet — država crne zemlje, Tisućljetna povijest, Putnici i putovanja, Hramovi i grobnice u zemlji faraona, te Kazalo pojmova. »Tekstovi, hotimično mršavi i svedeni na osnovne podatke, komentiraju čitanje slika dajući neophodan zemljopisni i povijesni okvir, dok jednostavna sinteza složene egipatske povijesti omogućuje svakom čitatelju tumačenje i razumijevanje njihova značenja«, objašnjava nam Siliotti. I upravo ti iscrpni tekstovi uz fotografije čine knjigu još zanimljivijom. Ponekad samo zasmetaju naglašene atribucije (ova veličanstvena građevina, ovaj divni portret, ovaj prekrasni kip), kojima se čitaocu sugerira, zapravo nameće, nešto što je samo po sebi evidentno ili treba biti ostavljeno za vlastitu prosudbu. Jednako tako raskošni snimci svjetski poznatih fotografa ponekad su nepotrebno razvučeni preko obiju stranica (srebrni Psusenov sarkofag, Tutankhamonova maska) ili su nespretno prelomljeni, što onemogućava cjelovitost opažanja. Nedostaju i podaci o veličini kipova, reljefa ili ukrasnih predmeta. Odnos čovjeka i građevine jedini je parametar kojim je moguće shvatiti dimenzije, a koji fotografi vrlo često zanemaruju.

Iskaz veličine i moći

Pred nama su pustinjska prostranstva iz kojih izranjaju čudesne kamene građevine nagrižene pijeskom, vjetrovima i vremenom. U njima i piramide postaju male. Da bi se shvatile dimenzije triju najvećih egipatskih piramida kod Gizeha (Keopsove, Kefrenove i Mikerinove), a u nemogućnosti da ih doživimo u njihovu prirodnom okružju, možda bi nam mogao pomoći sljedeći podatak. Znanstvenici Napoleonove ekspedicije izračunali su da bi se od materijala koji je iskorišten za njihovu gradnju mogao oko Francuske sazidati zid visok više od tri metra i širok trideset centimetara. Danas se pouzdano zna da ih nisu gradili robovi, nego slobodni građani, radnici ili seljaci, koji su za to bili plaćeni. Golemi vapnenački blokovi, koji čine tijelo piramide, bili su obloženi granitnim pločama dovezenim Nilom iz sedamsto kilometara udaljena kamenoloma u Asuanu. Ti kameni masivi iskaz su veličine i moći, posljednje počivalište egipatskih vladara.

Nijanse okera i modrila, pijeska (pješčenjaka) i neba, dva beskraja, neprestana su suprotnost u suncem sprženu krajoliku. U pustinjskom prostoru Egipta koji obaseže površinu od gotovo milijun četvornih kilometara (usporedbe radi, teritorij Hrvatske obuhvaća 56 540 četvornih kilometara), Nil je jedina prometnica (ceste nije bilo potrebno graditi) i izvor života. Na njegovim obalama iznikla su naselja, hramovi i nekropole, jer jedino voda osigurava opstanak. Još 450. pr. Kr. grčki povjesničar Herodot zapisuje da je Egipat dar Nila. Raskošnom deltom i sezonskim poplavama oplođuje vječnim suncem isušenu zemlju. Na njegovim obalama ljudi se rađaju, žive, kraljuju i umiru. Kiše su žuđene, suncu se ne može pobjeći, vjetrovi mijenjaju reljef i brzo zatiru tragove karavana. Pješčane dine vječni su putnici, brda koja se gibaju, ruše i rastu. Prekrili su hramove i spomenike, konzervirali i sačuvali ih od uništenja. Zahvaljujući talogu milijuna zrnaca poštedjelo ih je vrijeme i osobito ljudi.

Bogati komentari

Iako se stoljećima hodočastilo Egiptom, tek s Napoleonom započinju znanstvene ekspedicije koje kulminiraju u devetnaestom stoljeću. Champollionovo dešifriranje hijeroglifa (egipatsko slikovno pismo) znatno je pridonijelo iščitavanju egipatske povijesti. Ti slikovni zapisi, reljefi i raznobojni crteži koji ispunjavaju zidove grobnica egipatskih vladara nepresušni su izvor informacija za znanstvenike. Sve te podatke i fotografije nalazimo u Silottijevoj knjizi, koja istodobno obiluje preglednim, preciznim crtežima, tlocrtima, trodimenzionalnim rekonstrukcijama spomenika (koje je in situ napravio arhitekt Luca Rossi) i kronološkim tablicama. Tako se čitalac uvodi u unutrašnjost najvažnijih egipatskih grobnica, koje su stoljećima skrivale bogatstva i tajne svojih graditelja. Crteži su istodobno popraćeni bogatim komentarima što detaljno pojašnjavaju pojedine dijelove građevina. Jednako tako predočeni su i lokaliteti, naselja, ili čitava područja koja obuhvaćaju različite građevine, kao i geografske činjenice (rijeke i isušena korita).

Knjiga nalikuje na vrhunski dokumentarni film koji se prati u jednom dahu. Alberto Siliotti na novi nam način vizualizira priču o narodu koji je prvi gradio u kamenu, koji je prvi imao pismo i kalendar i koji je znao cijeniti ljepotu. To je priča o svijetu koji sve do danas nismo uspjeli u potpunosti spoznati, svijetu koji su odredili beskraj žeđi i voda iz dlana.

Paulina Granec