Sumrak jednoga festivala jazza

Nakon svega što se dogodilo grčka riječ hypo — »ispod« mogla bi dobiti i negativno značenje, a eksponirani sponzor mogao bi razmisliti o budućem podupiranju te manifestacije

Sezona ljetnih festivala u svijetu, pa tako i na našoj obali, bliži se završetku. Treće izdanje splitskoga festivala jazza, održana pod naslovom Hipo Jazz Festival — Split 2000, dobilo je, kao uostalom i prethodna dva, u nas dosad nezabilježen medijski prostor. Neće biti da je riječ o ljetnoj novinarskoj sezoni kiselih krastavaca, jer su ostali naši ljetni festivali u sredstvima javnog priopćavanja znatno skromnije popraćeni. Ta je činjenica bila uočena već prije tri godine na prvoj konferenciji za tisak organiziranoj u prostoru Hrvatskog novinarskog društva, zapamćenog po pretjeranim dociranjima slovenskoga producenta Braneta Rončela i mlade nadobudne lokalne producentice Ivane Šunjić. I doista u programu je prvoga festivala bilo nekoliko jakih džezističkih grupa; McCoy Tyner, Diane Krall, Charlie Haden, Abbey Lincoln i Randy Weston, izmiješanih s latinskoameričkim sastavima. No već je sljedeća godina pokazala očigledno mijenjanje snaga u korist danas često rabljena termina salsa te inih južno- i srednjoameričkih stilova i sastava, nazočnost kojih se opravdavala ustupkom temperamentnoj mediteranskoj publici. U takvim je kretanjima bilo zanimljivo očekivati ovoljetne programske transformacije. Novinari i izvjestitelji primili su ovaj put pomalo neuobičajene, dvostruke pozive za akreditiranje, prvi se odnosio na jazz-festival, a drugi na koncert Raya Charlesa i njegova orkestra, s napomenom da je broj prijava ograničen! Za slobodnog novinara i kritičara dosta problematično, ponajprije zbog raspršenoga i rascijepkanog programa unutar splitskoga ljetnog festivala, a potom i zbog kriterija po kojem nitko nije mogao znati hoće li dobiti akreditive za Raya Charlesa ili ne. No tijekom, a napose nakon festivala, zapljusnuo nas je val informacija, osvrta i negativnih kritika, kako u dnevnom tisku tako i u udarnim središnjim dnevnicima HRT-a. Tako smo i uz pomoć očevidaca dobili prilično jasnu sliku zbivanja s 3. Hypo Jazz festivala — Split 2000, koji je ove godine ime dobio po dosta jakoj hipotekarnoj novčarskoj instituciji stranoga podrijetla, sponzorstvo koje se s dosta pompe isticalo. Nakon svega što se dogodilo i o čemu se naveliko pisalo grčka riječ hypo — »ispod« (B. Klaić, Rječnik stranih riječi, str. 543) mogla bi u tom kontekstu dobiti i negativno značenje, a eksponirani sponzor mogao bi razmisliti o budućem podupiranju te manifestacije. Tek, dogodio se na »placu kraj plinare« svojevrstan džezistički skandal, čiji su protagonisti s jedne strane bili organizatori festivala, a s druge, čini se, sad već pomalo preosjetljiva i prezahtjevna zvijezda soula Ray Charles sa svitom svojih europskih road i inih menedžera. Naslovi u tisku poput Bijesni Ray Charles zalio šampanjcem svog menedžera, Festival naprasno prekinut, Ne priznajemo fijasko, ili Brajković kažnjava publiku (Ozren Brajković, predstavnik tvrtke Donat-Musica iz Zadra i producent koncerta Raya Charlesa, op. autora) te nekih drugih zaintrigirali su za taj slučaj i onu nedžezističku publiku, pa čak i neke stručne krugove iz inozemstva, brzo informirane svojim kanalima, koji se već propitkuju o čemu je tu riječ i isplati li se ubuduće u Hrvatsku bez rizika slati neka, napose jača džezistička imena. Prvi je propust organizatora bila ideja nastup Raya Charlesa i njegova orkestra ostvariti na rokerski, masovni, stadionski način, što je rezultiralo promašenim ozvučenjem s preniske pozornice. Drugi je neispunjavanje zahtjeva ridera pri osiguravanju odgovarajućeg instrumentarija (orgulje Hammond, model B-3 i set bubnjeva). Oba su dovela do loših vibracija i atmosfere među izvođačima, a potom i do razočaravajućih osvrta nekolicine novinara i kritičara u središnjem dnevniku HRT-a, u kojem bilježimo i izjavu već spomenute Ivane Šunjić da je otkazala nastupe četiriju džezističkih sastava kako bi mogla dovesti (i platiti!) Raya Charlesa, implicirajući pri tome dilemu o džezističkoj (ne)pripadnosti čuvenog interpreta soula. Spominju se honorar od sto tisuća dolara, a i nestručnost stranih majstora tona, kao i odgovornost, čini se, u svemu ne baš sasvim nevina tour-menedžera, Francuza Jeana Pierra Grossa.

U sjeni tih događaja ostali su i neki drugi programski propusti, s nizom za jazz, kojem u nas ionako ne cvatu ruže, loših posljedica očito nestručno i šlampavo organizirane manifestacije, sad već neizvjesne budućnosti, prekinute prije reda nedolaskom završne grupe programa. Za sve su na kraju prema ocjenama organizatora ostali krivi strani producenti i, dakako, uvijek dežurni krivci — novinari!

Kao jedan od organizatora festivala jazza s jamačno najduljim stažom u nas, organizatorima iz Splita (pa i drugima!) da su me pitali ili zatražili, rado bih prenio neka iskustva, pogotovo kad su u pitanju ne baš bezazleni projekti poput Raya Charlesa, koncerte kojeg sam imao čast i priliku prije mnogo godina voditi u zagrebačkom Domu sportova.

No i ovako sam im želio dati dobronamjeran (i besplatan!) savjet, ali odustadoh prisjetivši se davnoga vapaja mog znanca kipara Zlatka Zlatića upućenog televizijskim spikerima koji su nekad u dnevnicima mehanički čitali meteorološke izvještaje: Pustite struku struci.

Mladen Mazur