Subkultura otvara oči

Subkultura otvara oči

Performer Robert Franciszty govori u ime ne-ljudskih životinja

Robert Franciszty rođen je 1969. godine u Zagrebu. Od 1987. godine bavi se pjesništvom, slikarstvom, kiparstvom, fotografijom, performansom... U svojim, u posljednje vrijeme učestalim radovima, performansima i akcijama poput Hijeroanarhija tijela, Pazi, oštra susjeda! — akcije spašavanja mačjih života bacanjem cigli na prostor susjeda na Dan državnosti ljeta Gospodnjega 1999, Petišizam, Transgene biljke, Buka plodnosti, Stablo i čovjek, Recikliranje tijela, Animal ludens, tematizira radikalni animalizam, zaštitu prirode, urbanu ekologiju i ekofeminizam.

Tvoj prvi performans, Nesposoban za vojnu službu, bio je zatvorenog tipa; mogao bih čak reći za ciljanu grupu ljudi?

— Riječ je o činu regrutacije 1987. godine, gdje sam odglumio sebe i na temelju svog tadašnjeg načina života, preispitujući vlastitu spolnost, proglašen nesposobnim za vojnu službu. Publiku su činili, kao i na svim regrutacijama — koje smatram vojno-inicijacijskim teatrom — liječnici, psiholozi, psihijatri i novaci. Sve je dokumentirano u vojnoj knjižici. U radovima toga vremena prisutna je svojevrsna utopijska androginija koja devedesetih prelazi u ekofeminizam.

Kontinuirani rad započinješ tri godine kasnije kada si osnovao performans trupu Ljubičasti deltoid. Kako je to izgledalo tada i tko je sačinjavao trupu?

— Početak rada Ljubičastoga deltoida označio sam individualnom akcijom lijepljenja kolaž-plakata Stereometriji zabranjen ulaz na šest zagrebačkih kazališta 1990. Ljubičasti deltoid okupio je ljude koji su djelovali u radionici pantomime Aleksandra Aceva. U performansu-pantomimi Dekalog, što smo ga izveli na Trgu bana Josipa Jelačića 1991, kontrapunktirali smo ondašnjoj političkoj situaciji deset Božjih zapovijedi. Nekoliko dana nakon izvedbe performansa na Posteurokazu u Osijeku dogodio se slučaj CRVENI fićo. Ubrzo trupa Ljubičasti deltoid ostaje bez većine članova i kao grupa, zaključno s performansom Despotizam mišljenja iz 1992. godine, nastavlja raditi uglavnom ulični teatar bez prisutnosti medija i rijetko s policijskim dozvolama. Godine 1992. i 1993. djelovao sam u grupi Zublja Agapa na projektu Trilogija Troglav koja je okupila ljude s oprečnim pogledima na razumijevanje kazališta i njegove reakcije/akcije na stvarnost.

Patnja ne-ljudskih životinja

No, između 1994. i 1998. godine uopće se nisi pojavljivao u javnosti. Što si radio i što te potaknulo da se ponovno vratiš radu na performansima?

— Tada nisam djelovao na performans-sceni. Posvetio sam se vlastitim likovnim radovima, poeziji, luđački sam fotografirao... Tijekom te četiri godine preispitivao sam vlastiti rad. Naime, u jednom trenutku ostao sam bez potpore u izvedbi performansa koji su preispitivali političku stvarnost. Međutim, u Zagrebu su 1998. godine nastale sindikalne demonstracije kojima se pridružila ujedinjena subkultura u pokušaju probijanja policijskih kordona, a nekolicina je policiju gađala jajima. Uglavnom je subkultura, alternativa — ta koja otvara oči. Taj subkulturni teatrabilni čin inspirirao me za performans Kruha i igara (Operacija Trg), što sam ga izveo u Attacku.

Kako to da si s prvobitnih performansa tematizirajući društvene probleme prešao na komade potpuno posvećene zaštiti životinja?

— Prijelaz je naznačen u performansu Hijeroanarhija tijela iz 1998, gdje se vidi odustajanje od teme političkih životinja i naglašavanje patnji »ne-ljudskih životinja«, po određenju Petera Singera. Nakon 1998. u performansima tematiziram radikalni animalizam, zaštitu prirode, urbanu ekologiju i ekofeminizam. To su osjećajnosti koje su i ranije bile prisutne u mojim radovima i životu, kao što su npr. vegetarijanstvo i pomoć nezbrinutim životinjama, no bile su umjetnički zatomljene. Također, određene inspiracije proizlaze iz knjige Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji Nikole Viskovića te nastojanjima genetičara i oplemenjivača biljaka Marijana Jošta.

U skladu s tim imaš i zanimljiv urbanistički plan.

— Smatram da sve industrijske gradove treba srušiti kako bi se oblikovale manje zajednice. Zastupam, dakle, tzv. ekoanarhizam. Prostori bivših gradova pošumljavali bi se, tu bi se naselile životinje. Izgradile bi se eko-kuće u kojima bi uz ljude boravili i životinjski prijatelji. Istodobno, tehnologiju u potpunosti podupirem, ali samo ako se vodi računa o svim živim bićima, a ne samo u okviru specizma koji negira životinje kao osjetljiva stvorenja. Osnovno prijevozno sredstvo u takvim zajednicama trebao bi biti bicikl. Depopulacija gradova za sada je samo jedan od imaginarnih mogućih svjetova koje smatram ostvarivim.

Bog, čovjek i vreća za smeće

Misliš li da tvoji vrlo edukativni performansi mogu utjecati na svijest ljudi u Zagrebu?

— Umjesto mijenjanja zakona potrebno je mijenjati stanje uma, i iz toga razloga radim edukativne performanse. Ako od pedesetak ljudi koji vide moj performans, jedan/na postane vegetarijanac/ka i iskreno počne poštovati životinje i prirodu, bit ću zadovoljan. Recimo, potrebno je zabraniti krznarije, klaonice, vivisekciju i zoo-pokuse, borbe životinja, hranu proizvedenu genetičkim inženjeringom, lov i ribolov, ekonomsko mučenje životinja. Smatram da lov i ribolov, i sve oblike okrutnih sportova, prakticiraju duševno oboljele osobe. Uz edukativni dio podržavam, doduše ne u potpunosti, sabotaže, tzv. ekotaže koje provodi Animal Liberation Front. Za sada je moje djelovanje izraženo kroz performanse, što ne znači da u budućnosti neću raditi nešto slično ALF-u. No, bez nasilja, uostalom kao i mnogi animalisti.

U slikarskom opusu koristiš vrlo neobičnu kolažnu tehniku. Ima li ona naziv i je li tematski vezana uz performanse?

— Cijeli moj rad mogao bi se podvesti pod mogući nazivnik biofilijske umjetnosti, umjetnosti koja poštuje sve oblike života. Ono što je kultura i sama priroda odbacila koristim za stvaranje novih oblika stvarnosti. U svom radu koristim se energijom iz mitologije, bajke, etnologije, magije, sjedinjujući umjetnost i znanost koje su, uostalom, u početku činile i bile Jedno. Osamdesetih sam u duhu s onim što sam proživljavao (i preživljavao) radio s industrijskim otpadom, a devedesetih rabim i prirodni otpad. Bog je stvorio čovjeka, a čovjek vreću za smeće.

Ljudi tvoj rad smatraju morbidnim.

— Morbidan je planetarni ekocid, premda mi mnogi mogu predbaciti urbicid, ali urbicid koji se odnosi samo na industrijski morbidan okoliš. James Lovelock navodi: »Motorna pila je izum strašniji od hidrogenske bombe.« Kako u svojim radovima tematiziram planetarni ekocid, logično je da ljudi moje radove doživljavaju morbidnim.

Što Zagrebu nedostaje da bi se mogao nazvati kulturnim gradom, a da ne moramo srušiti sve zgrade u njemu?

— Kao i svi gradovi arhitektonski je orijentiran isključivo na potrebe čovjeka. Sam grad logično priziva antropocentrizam.

Razgovarao Oliver Sertić