Strani povjesničari o hrvatskim temama

Strani povjesničari o hrvatskim temama

Od 4. do 7. srpnja ove godine, u burgenlandskom gradiću Mogersdorfu održan je trideseti po redu Međunarodni kulturnopovijesni simpozij Mogersdorf

Ta okrugla brojka bila je ujedno i prilika za osvrt na već respektabilnu tradiciju redovitoga godišnjeg okupljanja povjesničara i znanstvenika srodnih disciplina iz Austrije (točnije: iz pokrajina Burgenland/Gradišće i Štajerska), Mađarske, Slovenije i Hrvatske. Zamisao o organiziranju godišnjih simpozija pod pomalo tajnovitom zastavicom toponima Mogersdorf pojavila se nakon održavanja znanstvenoga skupa 1964, posvećenog tristotoj obljetnici bitke kod Mogersdorfa (poznate također i kao bitka kod Szentgotthárda i bitka na Raabi), u kojoj je habsburška vojska kojom je zapovijedao grof Raimund Montecuccoli 1. kolovoza 1664. porazila Osmanlije pod vodstvom velikog vezira Ahmed-paše Köprülüa, i koja je najavila definitivan preokret u ratnim odmjeravanjima na zapadnim granicama velikoga Osmanskog carstva.

Raznolikost Slovenije i Hrvatske

Zamisao se počela ostvarivati 1969. i od tada do ove godine simpoziji su se održavali svakoga ljeta — uz dvije iznimke. Moguće je vidjeti svojevrstan ironičan komentar povijesti u činjenici da su ti simpoziji, inicirani obilježavanjem obljetnice pobjedonosne barokne bitke i stavljeni pod paradoksalnu egidu promicanja mira među narodima, izostali dva puta upravo u vezi s ratnim zbivanjima na eksjugoslavenskim prostorima, i to 1991, kada je bio predviđen simpozij u Rogaškoj Slatini, te 1995, kada se trebao održati u Stubičkim Toplicama. Pošto su prva tri simpozija održana u samom Mogersdorfu, uslijedilo je pravilno izmjenjivanje svih zemalja (odnosno pokrajinâ) sudionica u ulozi domaćina. Pritom su upravo Slovenija i Hrvatska iskazale ponajveću sklonost raznolikosti, uglavnom nastojeći od jednog do drugog navrata mijenjati mjesto okupljanja. (Mađarski domaćini bez iznimke se drže gradića Kęszega, gradišćanski eponimskog Mogersdorfa, a štajerski domaćini — Graza.) Tako su u Hrvatskoj simpoziji dosad bili pripremljeni pet puta, i to tri puta u Osijeku (1978, 1983, 1988) te po jednom u Sisku (1974) i u Trakošćanu (1997). Jasno je da je, u začecima simpozijskoga niza, organizatorskom entuzijazmu pripomagao i stanovit politički izazov okupljanja znanstvenika s različitih strana željezne zavjese, odnosno socijalističko-kapitalističke razdjelnice — dug spram dobrohotnosti odgovarajućih političkih struktura bio je manje-više odrađen posvećivanjem jednog skupa temi radničkog pokreta (Sisak, 1974) — a možda i neke kulturnopovijesne reminiscencije i nostalgije prema ne tako davnoj zajedničkoj monarhijskoj prošlosti zemalja sudionica. Nije, svakako, slučajno ni to da je inicijativa ponikla baš u Burgenlandu/Gradišću i u vezi s njime, odnosno da ta višeetnička pokrajina zamršene granične povijesti, sve do posve nedavnih geopolitičkih kombinacija, ostaje stanovitim ne samo zemljopisnim čvorištem i sjecištem interesa uključenih nacionalnih historiografija.

Zbornici — zanimljiva mala biblioteka

Odrednicu kulturnopovijesni u nazivu Simpozija treba shvatiti u najširem smislu, kao što je razvidno iz okvirnih tematskih naslova pojedinih skupova što ih imamo pred sobom zahvaljujući brošuri Gesamtverzeichnis aller Referate 1969-1999, koju su priredili pedantni ovogodišnji domaćini. Na skupovima, nakon kojih se redovito objavljuju i zbornici svih održanih referata, do sada su se obrađivale teme poput gospodarstva, školstva, života građanstva i seljaštva, međuetničkih odnosa, migracija itd., uglavnom u vremenskim okvirima različitih odsječaka novovjekovlja do Drugoga svjetskog rata, ali i s nekoliko novijih zalazaka u davniju, srednjovjekovnu prošlost. Nacionalne (pokrajinske) delegacije obično su zastupljene s po dva-tri referenta i desetak gostiju slušača, koje se nastoji naći ponajprije među ambicioznijim srednjoškolskim profesorima. Hrvatsku su historiografiju dosad referatima zastupali gotovo svi važniji naši povjesničari druge polovice 20. stoljeća (primjerice Bogdan Krizman, Ivan Kampuš, Josip Adamček, Mirjana Gross, Jaroslav Šidak, Igor Karaman, Bernard Stulli, Ljubo Boban, Hrvoje Matković, Nikša Stančić i drugi), a svakako je vrijedno uočiti i da se hrvatske — i gradišćanskohrvatske — teme obrađuju ili dotiču u više referata inozemnih sudionika. Niz objavljenih zbornika Mogersdorf narastao je, nema dvojbe, do razmjera zanimljive male biblioteke, korisne, pa čak i nezaobilazne, svakom koga zanima komparativna povijest zapadnopanonskoga prostora. Ovogodišnji skup, na kojem je hrvatska skupina nastupila pod organizacijskim vodstvom agilnoga Nevena Budaka, bio je posvećen temi Crkva, država i društvo u panonskom prostoru — pučka pobožnost, odgoj i socijalna skrb. Prvi put se, zbog nepovoljnijih novčanih prilika, odustalo od običaja da svi referenti izlažu na vlastitim jezicima, pri čemu ih se simultano prevodi na ostale jezike sudioničkih delegacija. Prema novom načelu, službeni jezici ubuduće će biti jezik zemlje domaćina i engleski; ovaj put to je značilo da su gotovo svi referati, uz posve rijetke iznimke, izloženi na njemačkom. S obzirom na poznatu činjenicu da u regionalnoj akademskoj zajednici nadmetanje za prioritet između njemačkog i engleskog jezika ima i jasnu konotaciju opreke starijih i mlađih znanstvenih naraštaja, bit će zanimljivo vidjeti hoće li se to načelo zaista i provesti u djelo. Idući se simpozij održava u Kęszegu, a 2002. uloga domaćina ponovno očekuje Hrvatsku.

Stanko Andrić