Šarm u sižeu i kompoziciji

Vinko Brešić, Knjiga o Virovitici, Mikešland, Virovitica, 1999.

Književni povjesnici u skorašnje vrijeme očituju tendenciju izlaženja iz rezervata ili oaze literature. Stanko Lasić je od Sukoba na književnoj ljevici do Autobiografskih zapisa često migrirao iz konteksta književne u čisto političku povijest. Kao njegov mlađi katedarski kolega Vinko Brešić skloniji je izletima u povijest novinstva i kroniku jedne urbofilije. Knjiga o Virovitici primjer je njegove specifične metode da pomoću spisateljskih biografija kreira autobiografiju grada. Brešić to čini toliko autentično da je uspio u personalizaciji te stare dame. Reidentificirana Virovitica prikazana je kao osoba koja od rođenja žudi za slobodom, opijena rodoljubljem i potrebom za stvaralačkim izražavanjem. Knjiga je uređena i ilustrirana u duhu znamenite pariške Editions du seuil koja je potvrđivala pisca par lui-męm. Čini se da pomoću samozatajnog autora ta magna villa sama priča svoj životopis, bez suvišnih riječi.

Intimistički životopis grada

Ovako oknjižena Virovitica prolazi ispit usporedbe spram u određenoj mjeri socrealističkog zbornika Virovitica: 1234, 1984, 1944. 750 godina postojanja i 40 godina slobode iz 1984. i dijelom nacrealističke monografije Virovitica. Izabrane teme iz 1996. One su opsežnije i temeljitije, ali i manje čitljivije. Divot-monografije o nekom gradu pripadaju povijesnim obljetnicama, one su vrijedne zbirke gradske memorije, nezaobilazna građa za istraživanje, ali, ruku na srce, je li ih itko ikada pročitao od korica do korica? Vrlina je ovog intimističkog životopisa Virovitice upravo njegova pitkost, ushićujući je to podsjetnik rođenim Virovitičanima i poticajno štivo koje plijeni i Nevirovitičane. Njegov je šarm u sižeu i kompoziciji. Brešić je napravio tako uvjerljivu sintezu svojih dosad objavljenih studija da se prigodom čitanja stječe dojam novog rukopisa. Uloživši u djelo svoj respektabilni kategorijalni instrumentarij, Brešić je objektivno predstavio povijesni putopis grada od njegove kraljevske sloboštine, turskoga ropstva, krajiškoga preživljavanja do urbanoga reemancipiranja. Međutim, usprkos rigoroznom znanstvenom pristupu on nije uspio u zatomljivanju svojih osjećaja prema Virovitici. Ali je li to slabost ili snaga djela? Rekao bih ono drugo. Upravo to je njegov tajanstveni elan lecture koji ne dopušta da, kad knjigu jednom uzmemo, više ispustimo iz ruku. Knjiga o Virovitici osuđena je na čitanje. Njezinu privlačnost ne čine opća mjesta, nego manira kojom su ona ukomponirana u mozaik posebnosti.

Kako sam otkrio vlastitu obitelj

Virovitica jest poseban slučaj hrvatske povjesnice. Ona je postigla sve što je mogla, ali gotovo nikada ono što je htjela. Tu njezinu oporu nesamorealiziranost Brešić opisuje s velikom delikatnošću, koja prelazi u postmodernističku elaboraciju. On odaje ranjiva mjesta njezine prošlosti, ali na iscjeliteljski način, ne namećući svoje istine kao jedine moguće i bez konjunkturnog politiziranja, kojim je tako nepotrebno neukusno prožeta suvremena hrvatska publicistika i historiografija. Knjiga se službeno sastoji od tri djela: Priče o gradu, Virovitičkog građanskog novinstva (1899-1941) i Virovitičkih pisaca. Neslužbeno postoji i četvrti, ništa manje vrijedan dio, Bilješke, na dvadesetak stranica, koje sadrže zanimljive pojedinosti koje nadopunjuju prethodna tri poglavlja, ali i injektiraju duhovitosti koje olakšavaju čitanje te na mjestima beletrizirane multidisciplinarne studije.

Os knjige čini nedvojbeno prilog Virovitičko građansko novinstvo (1899-1941), koje je prošle godine proslavilo stogodišnjicu i dalo povoda uobličavanju sama djela. Stožerna osoba od koje je sve počelo jest moj djed Ivan Dobravec Plevnik. Iz Brešićeva teksta saznao sam više o svojim tekstualnim korijenima nego od čitave svoje obitelji, što je još jedan od dokaza da ništa ne možemo zasigurno znati bez pomnih istraživanja. Ono što zadivljuje u Brešićevoj povijesti virovitičkog novinstva jest zrelost kojom opisuje sve političko-uređivačke peripetije »Virovitičana« i njegove relacije s konkurencijom. Nema tu nikakve naknadne reinterpretacije ni ugađanja ondašnjem ili sadašnjem dnevnopolitičkom imperativu. Brešić je dosljedan analitičar koji omogućuje da predmet sam sebe referira, što je vrhunac znanstvenoga pristupa. U borbi Plevnika za novinski opstanak u raznim i često brutalnim političkim vremenima, on je na strani Plevnika kao pisca, nastojeći proučiti najsitniji detalj kako bi objasnio logiku ovog ili onog izdavačkog poteza, ove ili one političke kontroverzije. Brešić izbjegava apriorne rakurse, bili oni ideološki ili politički, njega zanima produktivna moć autora i njegovih novina te mogućnost ostvarenja te moći u određenim političkim prilikama. Dosadašnje su povijesti hrvatskoga novinstva išle za tim da novinarski rad promatraju sa stanovišta koristi vladajućoj ideologiji, klasnim, nacionalnim ili državnim, ali ne i autorskim interesima. To je jedinstven pothvat i zato Brešićeva receptivna neutralnost imponira svojom istodobnom i transcendencijom i razumijevanjem političkog, na tragu filozofijsko-povijesnog zaključka Isaiaha Berlina da se treba kloniti moralizirajuće povijesti u doba kad vladaju jake političke emocije.

Bez nelagode naručene valorizacije

Proučavajući historijski domino virovitičkoga čovjeka i virovitičkog kraja uz pomoć Vinka Brešića saznat ćemo sve relevantne, i zavidne i nezavidne, činjenice, ali nam u duši neće ostati nelagoda naručene (re)valorizacije, nego dojam spoznajne staloženosti kojom je jedna duboko kompleksna materija obrađena. Brešić ne osuđuje, nego prosuđuje. Daje hommage Plevnikovu »Virovitičanu« koji je na prijelazu stoljeća Viroviticu učinio novinskom metropolom Slavonije. Veliko ime hrvatskoga žurnalizma Ivo Mihovilović kazao mi je da je učio novinarstvo od Plevnika. Uza sav dug vremenu, Plevnik se uspio izdići iznad svog vremena predskazanjem Virovitice u 2000. Ali ne samo time. Prorekao je i pojavu Vinka Brešića kada je u 38. broju »Virovitičana« iz 1924. predvidio »da će strogi pozniji historičar blagohotno honorirati njegovu dobru volju da koristi narodu i bližnjemu svomu«. Brešić je zapravo sezonski »stari Plevnik«. Pisac koji iz Zagreba dolazi na rad revitaliziranja virovitičke baštine. U trećem poglavlju napisao je s razlogom što su sve u Virovitici rođeni pisci i novinari od Majdaka do Fuisa podarili Hrvatskoj. Kakvu bi kulturnu akumulaciju imala ova perla »Slavonskog mora« da su svi njezini autori iz Zagreba u nju navraćali s toliko lokalnog, ali i regionalnog, patriotskog žara kao autor ove knjige.

Danko Plevnik