Relativiziranje granica identiteta

Relativiziranje granica identiteta

Od Miesa van der Rohea do Braunovih električnih aparata većina njemačkih proizvoda akromatska je, prozirna ili metalna, estetika njemačkog dizajna racionalna je, znanstveno utemeljena, sustavna, u skladu s iluzijom da raj treba biti funkcionalno uređen, suprotno talijanskoj, koja je romantična, eksperimentalna, visoko individualizirana, izazovnija, dekorativnija i riskantnija

Mogu li se dovesti u pitanje klišeizirane predodžbe o tome što je tipično talijansko, a što tipično njemačko? Je li to pitanje, uostalom, u poplavi sveopćih trendova globalizacije danas uopće aktualno? Jesu li špageti doista bolji od krumpira? Jesu li stajališta poput onih da su njemački automobili bolji, a talijanski ljepši samo predrasude ili u njima ima i istine? Što na kraju stoljeća znače mitovi iz zlatnog doba dizajna i gdje je njihovo mjesto u stvarnosti? Kako je moguće da kvaka, aparat za espresso ili limenka figuriraju kao kultni objekti i zašto se cijena stolca od papiermachéa penje i do astronomskih 5400 maraka, a prvu pomisao na pedesete pobuđuju stolić u obliku bubrega i lampa vrećastog sjenila? Roland Barthes bi rekao: jer je svaki predmet ujedno i znak. U dizajnu stvari su još složenije od toga, jer je podjednako važna razumljivost poruke i uporabljivost predmeta.

Na ta i niz drugih pitanja odgovor daje izložba intrigantna naslova 4:3 otvorena — nimalo slučajno — u jeku euforije koja je vladala pred završnicu ovogodišnjeg europskog nogometnog prvenstva potkraj lipnja u Kunst- und Austellungshalle der BRD u Bonnu. Na toj se izložbi prvi put retrospektivno pokazuje proteklih pedeset godina, ali istodobno i sadašnjost i vizija budućnosti talijanskog i njemačkog dizajna. Što je zapravo zajedničko dizajnu i nogometu, osim što je nogomet u svijesti mnogih od nas (još) daleko važnija sporedna stvar od dizajna? Za kuratora izložbe 4:3 Michaela Erlhoffa, jednog od vodećih njemačkih teoretičara i povjesničara dizajna, autora prve selekcije dizajna na kasselskoj Documenti 8 1987, to je daleko više od metafore i dosjetke na temu spektakularnosti, zabave i igre, a tiče se ponajprije određenosti taktikom i strategijom, »nediscipliniranosti discipline«, čiji se uspjeh mjeri stadijem socijalne integriranosti, a tiče se podjedanko inovativnosti i popularnosti. Činjenica da se izložba, otvorena od 30. lipnja do 12. studenog kao izložba godine na samom kraju stoljeća što svodi račune, održava u jednom od najcjenjenijih izložbenih prostora u Njemačkoj — koji je od otvaranja 1992. do danas s brojem od 5 milijuna posjetilaca jedan od vodećih multimedijskih izložbenih prostora u zemlji — događaju daje dodatnu težinu.

Nasljeđe avangarde

Iako je u nazivu izložbe duhovita parafraza ishoda danas legendarne utakmice odigrane u Meksiku 1970. godine u polufinalu svjetskoga prvenstva, kada je nakon izjednačenog rezultata u produžecima Italija pobijedila Njemačku s golom razlike, izložba se ne bavi procjenjivanjem toga da li je isti rezultat i u dizajnu. Njezina su tema vrhunski dometi, uzleti i padovi, međusobni utjecaji, sličnosti i razlike njemačkog i talijanskog dizajna odabranih u svojstvu karakterističnih reprezentativnih uzoraka, vrlo određenih u vremenu i prostoru, u kojem su obje zemlje međusobno oduvijek u dizajnu, kao i u nogometu, bile ne samo žestoki suparnici nego su istodobno i mnogo naučile jedna od druge. Pitanje gdje su doista granice identiteta dodatno relativiziraju dizajneri koji su se podjednako uspješno realizirali u objema sredinama, kao primjerice talijanski dizajner Giorgietto Giugaro koji se proslavio dizajnom VW-Golfa, Fiata Pande, Alfasuda i Fiata Uno, ili studenti ulmske Höchschule für Gestaltung koji su afirmirali koncept promišljanja dizajna kao otvorenog djela...

Drugim riječima, u središtu je interesa pokazati i osvijestiti kako i zašto je dizajn nezaobilazni dio svakodnevnog života, a ne tek njegov puki dekorativni detalj. Štoviše, nastoji se — i to vrlo uvjerljivo — dokazati tezu da su i njemački i talijanski

dizajn poprimili dimenzije sveprisutnog, općeprihvaćenog fenomena praćena usponima i padovima, senzacionalizmom, socijalnim utopizmom, pa i zanosom. Ključne su riječi za razumijevanje dizajna iz polustoljetne perspektive nasljeđe avangarde i moderne, odnosno prvog i drugog Bauhausa, koji protutežu dobivaju u postmodernističkoj estetici retro i re-dizajna, zatim uvijek aktualan i jednako izazovan odnos dizajna i umjetnosti, njegovo isprepletanje s ideologijom, politikom, pop-kulturom, tehnologijom i znanošću.

U skladu s tim i za zaštitni znak izložbe odabran je naizgled običan aparat za espresso tvrtke Alessi kao savršeni primjer lijepog, originalnog i praktičnog. »S tjesteninom Barilla svaki je dan nedjelja« postaju mnogo više od promišljene reklame, pa i najobičniji predmeti tipa otvarača za boce dobivaju dojmljiv identitet, kao glasovita »Anna G« u obličju ženskog lika u crvenoj haljini. Pri tome je dizajn odavno prešao granice prvobitne definicije funkcionalnog oblikovanja uporabnih predmeta i industrijskih proizvoda. No, postavši objekt čežnje kolekcionara, kombinacija statusnog simbola i muzejskog izloška dizajn se nije riješio stare dvojnosti umjetničkog i uporabnog. Štoviše, slogan »imam... dakle jesam« omogućio je novu fazu transfera identiteta kroz lifestyle.

Hrabra interpretacija

Figurativno, boje talijanskog, odnosno njemačkog dizajna brane sljedeće reprezentacije. Na golu prve vrste je Giugaro, u obrani su Lomazzi, Sottsass i D'Urbino, vezni su igrači Mendini, Mari i Castiglioni, u napadu Santachiara, De Lucchi i Citterio. U protivničkoj su ekipi vratar Dieter Rams, u obrani Phoenix I i II, u sredini terena Albus, Rambow i Schultes, a uloga napadača pripala je Loeschu, Esslingeru i Spiekermannu. I dok bi se o sastavu timova, a posebice rezervnih igrača, među kojima su završili Bruno Munari i Otl Aicher svakako moglo razgovarati, hrabrost kojom se dizajn prvi put u povijesti kritički interpretira, analizira i historizira neupitna je.

Od Miesa van der Rohea do Braunovih električnih aparata većina njemačkih proizvoda akromatska je, prozirna ili metalna, estetika njemačkog dizajna racionalna je, znanstveno utemeljena, sustavna, u skladu s iluzijom da raj treba biti funkcionalno uređen, suprotno talijanskoj, koja je romantična, eksperimentalna, visoko individualizirana, izazovnija, dekorativnija i riskantnija. Stoga i izložba postavlja unikatno nasuprot serijskoj proizvodnji, svakodnevno nasuprot senzacionalnom, glamour nasuprot asketizmu.

Središnji dio izložbe čine radovi protagonista, 28 dizajnera, dizajnerskih grupa i tvrtki, koje je autor izložbe Michael Erlhoff koncipirao kao svojevrsne otoke koji predstavljaju karakteristične pristupe dizajnu i njegove vrhunske domete, ilustrirajući sličnosti, razlike i međusobne utjecaje talijanskog i njemačkog dizajna u svojevrsnom omnibusu od herojskog doba pedesetih, antagonizma scientifikacije i anarholiberalne demokratizacije šezdesetih i prodora alternativne kulture u dizajn sedamdesetih, postmodernističkih osamdesetih, sve do techno kulture koja nije mimoišla ni dizajn kraja stoljeća. Jedne nasuprot drugima nalaze se ikone kao što su minimalistički ulmski štokrl i oličenje višenamjenskog namještaja Combi-krevet, proizvodi sa zaštitnim znakom Braun i Alessi, naslonjači Blow, Sacco i piktogramski vizualni identitet za Olimpijske igre u Münchenu... slijede pokreti Radical Design, Alchimia i Memphis, Nuovo Design, koji pomiču dizajn izvan dotad zamislivih granica podnošljivosti: dizajn više ne mora nužno biti uporabljiv.

Protuteža su navedenom ne manje glasoviti modularni i višenamjenski sustavi jastučastog namještaja Pillorama i Pollorama iz 1972. Otta Zapfa. Objedinjavanjem sofe i naslonjača, alternativne kulture spojene s funkcionalizmom u težnji za udobnošću, ti su sustavi značili revoluciju u pretvaranju dnevne sobe u stambeni krajolik. Međutim, kao i obično, nakon opijenosti slobodom uslijedio je mamurluk, koji je našao izraz u apokaliptičnoj antiestetici punka. Istodobno, sveopća štedljivost kao posljedica recesije sedamdesetih izbacuje u prvi plan slogan »malo je lijepo« i oličenje novoga redukcionizma: VW Golf.

Forma slijedi osjećaj

Osamdesete obilježava lom s dotadašnjim predodžbama o lijepom i funkcionalnom. Modernističke krilatice tipa »forma slijedi funkciju« i »manje je više« zamijenila je postmodernistička formula o formi koja slijedi osjećaj, odnosno maštu, označivši definitivno kraj prevlasti purizma u dizajnu. Nova generacija mladih, tradicijom neopterećenih dizajnera obilato koristi camp i estetiku kiča, miješajući u istom loncu subkulturu i povijest umjetnosti, parodirajući Bauhaus, pop i pedesete, nerijetko posežući za otpadnim i sirovim materijalima, među kojima su najčešći kamen, čelik i neobrađeno drvo. Od jeansa i frizura do televizijskih serijala, sve postaje dizajn pa zvuči nevjerojatnim da su se njemački dizajneri, iako proslavljeni izvan svoje sredine, kod kuće gotovo ispričavali što se bave dizajnom.

Suprotno grupi Memphis, koja je odmah postigla znatne komercijalne uspjehe, njemački mladi avangardni dizajneri djelovali su u izolaciji, a tvrtke Bulthaup i Vitra koje su se otvorile novim idejama bile su iznimka od pravila. Radovi grupe Kunstflug osnovane 1980. najilustrativnije označavaju poziciju između postmoderne i antidizajna, kao i stolac simptomatična naziva Consumer's Rest iz 1983, koja je zapravo mutant kolica iz samoposluživanja, što je ubrzo postala kultni objekt berlinskih stanova. Rasvjetni sustav YaYaHo autora Ingoa Maurera, nekadašnjeg enfant terriblea iz sredine šezdesetih koji se proslavio popartističkim dizajnom, izložen je 1985. u Centru Georges Pompidou, dok studio Frogdesign doslovno i simbolički posredovanjem Apple-Machintosha označava prodor njemačke filozofije dizajna u svijet. Također, devedesetih godina Joop i Jil Sander, jednakopravno s Armanijem, Versaceom i Moschinom postaju sinonimi za visokokultiviran lifestyle, zahvaljujući kojem dizajn definitivno ulazi i u rječnik mode.

Nisu izostavljene ni najčuvenije nagrade Compasso d'Oro i Gute Form što su proteklih desetljeća odigrale ključnu ulogu u vrednovanju dizajnerskih dostignuća i promoviranju novih trendova, zastupljene nizom odlikovanih izložaka od kojih su mnogi danas već klasika dizajna, ali ni zasebna cjelina posvećena povijesnoj epizodi DDR.

Od mita do stvarnosti

Izložbu prati primjereno oblikovan katalog sa sjajnim tekstovima iz pera njemačkih i talijanskih autora dopunjenih sjajno odabranim citatima, od Dürera i Goethea do Tacita, Casanove i Machiavellia koji kontekstualiziraju dizajn u povijest kulture te prilozima o opusima i izloženim djelima protagonista među autorima, tvrtkama i dizajnerskim studijima. Struktura sadržaja očituje pristup dizajnu barem toliko suvremen dizajnu koliko i sama izložba, od međusobnih odnosa i utjecaja, međuprostora do transformacija mitova u stvarnost i današnje reputacije talijanskog i njemačkog dizajna.

Posebna atrakcija nalazi se na krovnoj terasi Kunst- und Ausstellungshalle, gdje su parkirani glasoviti talijanski i njemački automobili iz posljednjih pedeset godina, među kojima su i legendarni Ferrari 250 GTO, Ferrari F 40, F 300 Modell, BMW Isetta, Lancia HF integrale, Borgward Isabella i Mercedes 300 SL, NSU Ro 80 i niz drugih. Tim je statusnim simbolima s razlogom dodijeljeno počasno mjesto u Airquariumu, prozirnoj kupoli koja je prigodno proizvedena u tvrtki Festo, danas jednoj od vodećih u njemačkom high-tech dizajnu. Kao dopunski doživljaj izložbe ista firma nudi i vožnje luftbalonima koji polijeću s istog mjesta.

Najnovije trendove zastupaju tim mladih njemačkih dizajnera Designatics koji problematizira potrošivost samoironičnim uvjetom da »sve mora stati u plastičnu vrećicu«, odnosno talijanski Studio Marco Piva instalacijom »dvostruka vrata« pred kojima smo suočeni s atmosferom neizvjesnosti i emocionalne dvosmislenosti virtualne kuće, koja bi se mogla nalaziti u Njemačkoj, Italiji ili bilo gdje drugdje. To je ujedno i pravi odgovor na pitanje koliki je, zapravo, rezultat senzacionalno dobre igre koju su na ovoj izložbi pokazale obje reprezentacije.

Jasna Galjer